Haris Sahačić

Crescendo u zlatnom rezu

DSC_0014

“crescendo” by author

 

Teško je danas zadržati pažnju jednom čovjeku. Kako onda iskomunicirati poruku? Kako uopće funkcionira taj tok komunikacije koja bi da se smatra javnom? Gdje taj tok uopće vodi? Analiza komunikacije je analiza vlasti. Vlast je nekad davno bila stvar jednog uskog kruga ljudi a danas je stvar jednog širokog kruga ljudi. Nekad davno bilo je moguće postaviti pitanje toka javne misli i bio je izazov odgovoriti na to pitanje.

Danas je izazov opcionaliziran. Široki krug ljudi koje se javna misao tiče ima opciju da kaže da ga se ne tiče. Ima opciju da bude anoniman. Ima opciju da deklamuje opće i poznato, da dekonstruira konstruirano, da radi što mu je volja, ako mu je volja, široki krug ljudi. Istina je ista kako god da je gledam, rečena riječ je rečena bez obzira na broj mikrofona postavljenih kako bi se toj riječi dalo na važnosti. Kakav reciprocitet, nedvojben, jedinstven, jasan. Riječ, njena faza i ono što joj daje masu.

Noga preko noge, štikle i sugestivnost, plastika i marketing, kao neoborivi dokaz egzistencije. Legitimno pravo ultimativnih gnjida da politički korektno idiotiziraju prazne umove opterećene ništavilom i nerealiziranošću. Mislilo se dugo da to ide, pedeset puta ponovljena reklama se isplati kolektivu gospodara javnog toka misli, isplati se i nemoćnim da prodaju moć i istovremeno je kupe od onih kojima je moć razdijeljena do mjere neprepoznavanja.

Narod je najbogatiji i najjači faktor u državi, samo iz nekog razloga još nije mentalno sposoban da se nosi sa vlastitim kapitalom pa mu trebaju bankari, trebaju mu posrednici, političari i čitava kamarila novonastalih prevrtača očiglednog i presretača šokantno neophodnog i tako u nedogled. Kad ih sve sabereš i posložiš, kad posložiš koliko para im taj narod daje da mu pomaže da prelije ništa iz šupljeg u prazno i na poslijetku spozna sebe onda ti bude jasno koliko zapravo košta informacija. Koliko zapravo košta pažnja. Koliko košta promijena u svakom smislu te reči.

Ali dobro, dok je cirkusa biće i svih gore pobrojanih. Modernizacija je uradila svoje. Stvoren je privid univerzalne mogućnosti da se sazna sve što se želi saznati, privid da se iz mraka i konfora može obarati sustav interesa, privid da se može reći kome god se hoće reći šta god se hoće reći, da se može vladati bez da se mora misliti, da se može živjeti bez da se mora osjećati: samo cool, samo reklame, samo udala se ona, oženio se onaj, samo razvod, samo odredi se, samo podijeli se na tabore, samo komentariši, samo lajkiraj i sve će biti uredu.  Eto tu smo.

Infrastruktura postoji, profesionalan stav postoji, potreba da se zaradi lični dohodak postoji, ambicija postoji, tehnički preduvjeti postoje, ljudi postoje, novac postoji, sistem je tu, prava i zakoni su postavljeni i smrde kao i u svim oblastima u kojima se čovjek želi zatvoriti u vlastite zablude, i na kraju, pravnici imaju zakonski problem, političari političku krizu a diplomate diplomatski imunitet. Povjerenje je nebitno a istina stoji kao centralna vrijednost oko koje se okreće svijet. I samo je treba iskomunicirati sa nezainteresovanom gomilom.

Deficit sadržaja kao stega za vratom, kao vještica koja steže svoju voodoo lutku za vrat ne dozvoljava korak u beskonačnu improvizaciju. Šta reći, konzervativna je i uplašena od mišljenja publike, pobjegla je poput srne. A i publika je prgava, prepuna gnjeva, niskih udaraca ispod pasa, uvreda i kompleksa, samo su naizgled nezainteresirani i šatro tolerantni, više su indiferentni i svladala ih je mržnja, prate drugog da nebi bili odgovorni za svoje postupke.

Zamisli samo stati iza svoje savjesti, kakav bi to bio krešendo, za početak dugog epa, epa o životu, epa koji dodiruje ono što se ne da dirati, epa bez košuljice, epa prepunog intermeca, snimaka bez komentara, komentara bez vizuelnog dojma, kompozicija bez ritmova, ritmova bez ponavljanja i mora nekakvih intervencija, prekida, improvizacija, umjetničkih sukoba i istine koja je tu, samo ju treba iskomunicirati.

Treba imati hrabrosti i uletiti u istinu, sagorijeti u njoj i otići u najnormalniju penziju kao gospodin autor, sunčati se na teraci odmarališta u novembru i dovršavati portret žene čiju ljepotu te ceo život bilo strah gledati.

Grad od zvukova

 

I sunce je vazda u mraku

profile

Scenografija je obskurno osvijetljena i glavni junak prilazi ogledalu. Kamere ga snimaju iz dva ugla, ogledalo nema ram, tako u oba kadra nastaje dojam dvojine. Odraz u ogledalu je shrvani junak a onaj koji mu se obrača je samouvjereni junak iz kojeg se sa vremena na vrijeme stvaraju samouvjereni klonovi prikazani u realnosti iza shrvanog junaka.

Kako tebi nije jasno da sam ja zapravo ti?

Ja, čovječe, ja sam ti.

Dok sam ja ti, i na kraju krajeva, dok smo svi mi ti, razgovaraćemo o tvom identitetu.

Ti si čovječe jedini koji nemaš identitet.

Svi mi ga imamo.

Svi mi smo složni da smo ti.

Vidi te kakav si bezitentitetni stvore.

Vidi nas, složni.

Situirani.

Priznati.

Poznati.

Afirmirani.

Napirlitani.

Kreditno solventni.

Fit i rahat.

Pratimo te ba.

Pravimo te budalom.

Ismijavamo.

U ludilo utjerujemo.

Iz ludila istjerujemo.

U zdrav mozak te …

Znaš ti već šta.

Znamo svaki tvoj korak unaprijed.

Provaljen si.

Skidamo ti misli i prije nego ih pomisliš.

Mi smo ti.

Vidi nas kako smo veličanstveni.

Svaku tvoju misao prodajemo za pare kao svoju.

Ti si najobičnije bezidentitetstvo koje nema pojma ko je.

Mi smo zato tu.

Da ti pomognemo.

Da se spoznaš.

Složno.

Dok ne pukneš.

Dok ne dokažeš da bez identiteta nema ničega.

Tada ćemo ponovo mi biti u pravu.

Mi, ne ti.

Ja, ne ti.

Džaba se koprcaš.

Ovako se nama svima isplati.

Što je tebi gore.

To su ti misli originalnije.

Znamo mi to.

Prošli smo tu školu.

Ne tako davno.

Nisi ti ti.

Ja sam čovječe ti.

Ja, a ne ti.

Džabe se sikiraš.

Trebaš nam živ.

Nasikiran.

Da ponireš u dubine.

Da stvaraš novo.

Ne da reproduciraš staro.

Novo košta bol.

Staro pare i slavu.

Staro imamo.

Da arlaučeš kao neman.

Da iz tvog arlaukanja o nepravdi,

mi možemo uzeti ono originalno,

da ga možemo prodati kao komediju o tvom životu.

Patetičnoj egzistenciji bezidentitetnika,

jer ona je ja, mi, a ne ti.

Ja sam čovječe,

ne ti.

Ti si samo odraz autorstva.

A autorstvo, to smo svi mi.

Ne ti.

Svi mi.

Ja, a ne ti.

Samouvjereni junak se okreće i odlazi, a kamera se udaljava i lice shrvanog junaka ostaje na sredini kadra kao točka.

Agony

agony in the mirror

“agony_in_the_mirror”_by author

„Agony“ as feeling, subjective in its very own spirit, present in sub- but also in human conscience. In one close correlation with human cognition and self-understanding. In one correlation with collectivistic thought. Conceptual, contextual, individual.

Composition “The Agony” is a result of one sound study. I wanted to examine the level of composity of sounds that have different sources: human-, radio-, electronic- and acoustical sounds. I wanted to find out what will happen if I mix human voice reproduced in one acoustical environment with sound of microphony recorded in the same acoustical environment. I mixed these two recordings and the result was one very strong cacophony. That was the beginning. It was a sound recording of the disturbing chaos.

Challenge was to create the path from chaos to one composition that has conceptual message. I decided to add to my first output recording, a variety of similar or physically same sounds that have different sources.

Sounds where added, pitched, stretched and sent through a specific order of filters, until I created one specific sound molasses. After that, I used FFT to extract specific frequencies and specific acoustical passages.  Over and over again I applied one specific order of filters and effects and recorded passages and small particles that came out of the molasses of chaos that I have created.

At the end, this process generated several waves that sounded composable to each other. That was the beginning for me to start experimenting with energy that these sounds carried in them and I could feel that energy when I listened them together. Waves were strong and moving and at that time they imposed to me the feeling of moving forward. Music composers would notate these wave passages as forte. This is a part of my sound study that I call euphoria.

Agony is a feeling that is on the opposite side of euphoria in some sense, also there is no agony without euphoria, so I applied in one specific order revert effects and FFT filters on specific passages that where euphoric and extracted these reverted waves again. Later I placed the reverted euphoric waves exactly below euphoric waves in order to hear the effect of the opposite force.

This clash of euphoria and its physical evil twin opposition started to create a composition of sounds that reflected the feeling of torment and powerless struggle, or with other words, agony.

Mit(o) slavi

mitoslavi

foto by author

Ima nečeg istinitog u strukturi patvorenosti nastaloj u ekonomičnosti prodavanja slave, fenomena koji teško da ima dokumentovanu istoriju, historiju ili povijest. Možda su u davnoj prošlosti, u nedostatku sredstava javne komunikacije, vjerovatno ratnici – jer čime drugo se pametan čovjek mogao baviti u ta vremena – prolazili nekim prostranstvom, teritorijem, dok ih je pratio glas o njima. Ponekad ih je glas o njihovim uspjesima i preticao a seljani i seljanke su dogodovštine prepričavali, napuhavali, izmišljali, dodavali i vremenom iz svega toga razvijali nešto nalik obrazovnom programu za djecu. Kao neka agenda, neki didakcijski sustav. Tako je stomak počeo da se puše poput balona od sapunice.

Priče o ratnicima počele su da dobijaju strukturu, a klanje, udarci, strah i bol kojima su ratnici inače redovno izloženi postali su tek dekor, bitna je bila komponenta motiva koji su u svojoj suštini postajali sve inovativniji i dedukativniji. Ostavljali su jasne tragove, postupci ratnika su kroz priče i prepričavanja postajali sve realniji, izvodljiviji i na kraju krajeva moralo se raditi na oblikovanju sistema dedukcije i predanja. Bez obzira na cijenu. Možda su tako nastajali i mitovi i na mitovima zasnovani simboli, rituali i naravno čitave kulture.

A garant je to tako bilo. Nije bilo više toliko tajanstveno govoriti o ratovima, ratnicima i njihovim borbama. Ratovi su bili sve učestaliji, približavali su se pastvi. Ratovi i bitke više nisu bile organizirane na nekakvim ledinama nego su evoluirali i prenijeli se u naseljena područja, tamo gdje živi normalan svijet, gdje se vidi sve što se treba vidjeti. Vremenom je sve bitnije bilo poštovati konvencije o načinima ratovanja. Ratovanje je postalo civilizacijski utemeljen čin. Pastva je sve više uviđala da ratovanje i klanja i silovanja nemaju nikakve veze sa mitovima unutar kojih je formatiran sistem njihovih vrijednosti. Aha, šta sad? Pomislili su konstruktori didaktičkog sustava davnina. Neki danas samo misle da je to bio kler. Kamo puste sreće da je samo kler konstruirao sustav vrednota, ide to i dalje, sve do srži, do trač partije uz ognjište i predanje pra-trač-prepričivača i pra-trač-prepričivačica.

Ali stani, to traje stotinama godina, ovaj moj kont je samo neka kompresovana verzija dešavanja, hipotetička. Nemam ja dokaze, nemam fusnotu da odgovornost za svoju tvrdnju svalim na nekog drugog. Ja samo nagađam na osnovu onog što mi bode oči danas. Ali, bitan je format mita unutar kojeg je konstruiran format sistema vrijednosti ili uslovno rečeno moral. Kroz taj sistem vrijednosti i na taj sistem se gradi/lo dalje. Pitanje je šta? Naučna istina? Kako kad je osnovni vektor sistema zasnovan na mitu?

Konstantinović bi rekao: a iskustvo nam je palanačko, i tako sa prvom rečenicom rekao više nego što inovativni izmislioci sadržaja dogodovština današnjih ratnika koji herojski prolaze kroz medijske realnosti – kao njihovi predci nekoć kroz prahistorijska sela – mogu i zamisliti.

U svojoj duši ti imaginarno realizirani heroji nose sva sranja i traume i ljubomorno ih čuvaju za sebe, a iza sebe oni herojski ostavljaju mir, blagostanje, najnovije aute kupljene na povlasticu, vile sa skrenutim tokovima rijeka, ostavljaju nasmijana lica djece koja žicaju pare za liječenje, ostavljaju žene ogrezle u kreditima za kupovinu šminke i svega ostalog neophodnog za sustizanje nedostižnog ideala postajanja muškim šovinistom, siledžijom, pasivnim agresivcem koji je valjda razlog svih diskriminacija prema ostalim ženama koje se nisu zavalile u kredit da na koncu konaca postanu on sam, idealni neprijatelj. Ostavljaju penzionere u redovima ispred kontejnera i naravno presretne radnike zaglavljene u paradoksu vlastitog organizovanja.

Svi su sretni ali vide da priče koje su se nekad prepričavale od usta do usta a danas struje munjevitom brzinom društvenim mrežama nisu priče zasnovane na fusnotama nego na nekakvom sistemu vrijednosti zasnovanom na nekakvom mitu.  U sadašnje vrijeme sa izduženim “i” (miiiitu).

Vide seljani šta heroji u sebi nose, vide heroji da je sve što u sebi nose imalo svrhu popunjavanja nekih literarnih radova, knjiga, novina, medija, filmova, izložbi i drugih oblika prepričavanja stvari kako bi struktura mita bila nadograđivana.

A sam vrag ili tko zna već tko, kome ovo vjerovatno izgleda smiješno, čeka da to sranje oko slave i konstruiranja novih i dekonstruiranja starih i rekonfiguriranja budućih mitova konačno dobije oblik jedine istinske tvorevine čovjeka. Čisto da onaj stomak sa početka priče ispuše. Što bi u kamenu iznad vrata svoje ćenife uklesao meštar Hektorović: Sad kad si spoznao sebe, zašto si ponosan?

Ako mislite da ovom tekstu nedostaje tema onda ga niste baš shvatili, ako mislite da postoji nešto što bi se moglo dodati, oslobodite se mitova i sistema vrijednosti zasnovanog na istima i komentarišite, pokušajte psovati bez da psujete, konceptualno, kontekstualno, u metaforama, možda alegorijski.

Oslobođenje od mita je jedino što ostane nakon što se sruše sve konstrukcije i iluzije, nakon što ratnici progovore, žene vrate kredite za postajanje svoje suprotnosti u borbi protivu iste, nakon što penzioneri ovo… radnici ono… djeca ovako… oni… onako, nakon što problem prestane da bude problem i postane rješenje, baš onako kao što su se stari alhemičari potajno nadali da će biti, kad sve stvoreno i svareno u konačnici ode u šolju. Ali, što bi rekao Slobodan Milošević: Malo morgen.

Privatizacija svemira

haris_sahacic_40

Kad si u problemu jer te potkradaju ili maltretiraju, ne zovi, i ne očekuj od policije pomoć, pomozi sam sebi pa će i … da ti pomogne. Tako je i sa zdravljem, ukoliko si bolestan, osloni se sam na svoje kapacitete, ne očekuj da te neko liječi. Nema smisla, osuđen si na beskonačno čekanje, na najave, na termine, na specijalističke preglede, na termine za laboratorijske nalaze, na termine za termine za nalaze za specijalističke termine i tako u nedogled, dok ti ne dodije, dok ne ozdraviš, dok ne crkneš čekajući u redu. Nema vode, nema grijanja, stižu računi, presude se donose protiv tebe po dafaultu… Afera, mediji, analitičari, opozicija, afera, afera… Nema smisla, institucije su tu da štite interese uskog kruga odabranih najboljih i najodanijih. Ne pokušavaj da promijeniš stvar, steći ćeš dijabetes, bježi.

Navuci masku lažno nasmijanog poltrona i pređi na dokazano neprijateljsku teritoriju. Zapamti da ti je domovina najveći neprijatelj. Jer ona je neprijatelj sama sebi, do-ka-za-ni. Smješkaj se dok dokazani neprijatelj zbija šale na tvoj račun, opravdavaj i budi onaj na koga se svede posao koji niko ne želi da radi. Hizmeti iza dušmanina. Ti si državljanin zemlje od koje je uzeto sve što se uzeti moglo. Dok je svojim tijelom branila tuđina i dokazanog dušmanina. Na očigled svih koji su uzimali.

Teška je ali i jedina ispravna spoznaja da se ta zemlja koja još jedino postoji u teatarskim monodramama, nema kome žaliti. Kao lane okruženo vukovima koji garantiraju da će ono preživjeti. Sve dok je njih. Takvih. Konstituisanih. Naprednih. Demokratskih. Zaduženih. Daljinski instruisanih. Naoružanih. Nikad ta zemlja nije bila država, nikad niko njome nije vladao, samo mu se to činilo. Zatvorena u trokutu između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, između neznanja, nehtjenja i neimaštine, između krvnih neprijatelja i njihovih prava i interesa, sama sebe ždere i reklamira.

Prošao je prvi april, niko se nije ni našalio, niko nije ni vica ispričao. Reklo bi se situacija je krajnje napeta a zapravo nije, žrtva je preživjela da bi bila žrtva. To je jedino gore. Žrtveništvo zarad dokazivanja žrtveništva zarad dokazivanja bitisanja, zarad razumjevanja tko zna čega.

Vicevi na račun veselih žrtava više nisu smješni. Ni vukovima. Paradoksalno. Ostaje samo prepucavanje. Ostaje samo smrad kulturoloških kompleksa koji se guše u autohtonoj srži vlastite trule i kolektivne savjesti kojoj vremenom neće imati ko da se divi. Zato nacional marketing behara. Sve više. Valjda ipak postoji nada da se reklamom mogu rješiti svi problemi.

Naravno da nije problem identitet, nije problem ni odnos između identiteta, nije problem ni kolektivitet identiteta, niti je problem identitet kolektiviteta. Dugo sam mislio da jeste ali nije. Problem je savjest kolektiviteta i nedostatak balansera, nedostatak univerzalnog neprijatelja, nedostatak onog koji će komplekse okrenuti na šalu, onog koji će možda imati dovoljno kozmopolitskog u identitetu, onog koji će svesti identitet na duhovitost a duhovitost na kolektivitet. Nema takvog. Nema nacional-kozmopolitizma. Postoji samo prepucavanje i marketinško ventranje po ljestvicama međunarodnih politikantskih i salonskih zanosa koji uslijed nedostatka znanja postaju legitimni diskursi. Nije isključeno da će uskoro doći do tendencija za privatizaciju svemira. Pod krinkom nacionalnog interesa.

Nema smisla očekivati od marketinški napumpanog zanosa da ugasi požar kad gori, da izliječi bolesnika dok je još prehlađen, da pomogne riješiti zločin i prije nego se isti dogodi. Marketinški napumpani zanos možda može samo da zna ko je odgovoran ili koga treba optužiti ili možda ni to, zavisi od veza i interesa. Istina zavisi od interesa. Pomozi sam sebi. Iz carske hazne uzmi sebi pa će ti i pastva licemjera i laskavaca pomoći oko medija i ugleda, poslije je lako, sve skupa podsjeća na šarenu lažu u koju svi vjeruju jer im se isplati. Interes.

Svima se samo čini. A čim se nekom eventualno učini da šarene laže nema, pojavi se monodrama, koncert ili neki umjetnički performans lišen estetike inovacije, lišen novosti i sve ponovo izgleda kao da je u najboljem redu. Složeno i režirano kao realnost 🙂 .

Zidovi se zidaju u vis, i na kraju svako ostaje u svojoj sobi kao u svojoj čeliji, kuca na kompjuter i gleda u jedino u šta može. Nebo. Dok nema oblaka. Dok se vide zvijezde. Nekakva sloboda. Kozmopolitizam okružen normama primitivizma. Usred zemlje okovane zlim savjestima marketinški konstruiranih kolektiviteta nacionalnih identiteta. U isto vrijeme sve se ponavlja, kao svetkovina, sve, sve, sve, osim poraza. Sve osim onoga što je istina i nema potrebe da se reklamira kao da je kolektivna terapija.

Piramida prošlošćenja

beograd_kalemegdan

 

Ešaloni interesnih grupacija organizirani po sistemu valjaosamtikadtijenajvišetrebalo i tusijersamtejatupostavio, služe.  Iz ničega u korupciju iz korupcije u robstvo iz robstva u grobstvo. Ali ne počinje korupcija od kraja, oni što se važu na kraju lanca ucjene sanjaju o pravdi ili barem o legalizaciji nepravde kojoj svjedoče. A pravac je jedan.

Multi-kulti-level-marketing. Potpuno legalno varanje očajnika na veliko. Socijalno opravdano, politički korektno. Tako i nikako drugačije se danas sistem pravila uspostavlja. Tako i nikako drugačije. Što je najgore.

Prošle su godine kad su javne institucije pile krv poštenoga radnika, prošle su godine kad su te institucije gradile javno poštenje kupovinom lojalnosti. Ali prošle su i godine od kad se godine broje. Prvo idu godine neimanja, godine anulacije, onda idu godine uspostavljanja sistema pravila, pa onda godine selektivnog pomaganja odabranim, godine sistema odabira lojalnih, kad je trebalo biti čovjek, lojalan i odan, odabran i/ili u mozak jeban, kad se prestajalo biti svojim čovjekom kako bi se postajalo nečijim čovjekom. Godine kad je trebalo biti poslat od nekoga. Kakva je to tek sloboda bila, i prošla.

Tako, umjesto najprincipijelniji, najinteligentniji, najpravedniji i najpošteniji, na vertikalnim polugama sistema, umjesto nepotrošivih dijamanata, stoje beskičmenjaci koji se okreču onako kako vjetar dune ili sunce zasja, sve pod izgovorima: neodlučujemsamoja i imaiznadmeneneko.

Ali, gdje je gore vrh te multi-kulti-level-marketinške piramide koja nije nužno vezana za neke apstraktne ideološke i filozofsko-globalističke aspiracije, zavjere, masone i tako dalje, već za najobičnije životne stvari? Gdje je red u koji treba stati tinejdžer ili tinejdžerka da im u životu krene, da dobiju posao, platu, zdravstveno osiguranje, da se prijave i dobiju stan? Zašto moraju da čekaju da im agresor odbije pola tijela da bi ispunili kriterije bitisanja najjadnijim?

Kako drugačije da objasnim sam sebi „sistem“ koji dolaskom na vlast, u grob otjera stotine hiljada ljudi, iz zemlje istjera milione žena i djece, primora ih da ispruže ruku i traže socijalnu pomoć od potpunih stranaca, primora ih da rade poslove koje niko ne želi da radi, primora ih da se prilagođavaju dalekim klimatskim okolnostima, adetima i verama. Kako drugačije da shvatim da u eteru jedna te ista priča dvadeset godina služi da se na osnovu iste opravda generiranje apsurda na svakom mogućem mjestu na kojem se za to ukaže prilika? Zašto se sadašnjost prošlosti – od glagola prošlostiti – a prošlost modulira, privatizira i prezentira kao pamčenje sadašnjosti?

Nema ovdje ko da brani šta, život dolazi na kapaljku, ovisnost o multi-kulti-level- marketinškoj piramidi ili piramidama života je sistem stvarnog porobljenja, unutar kojeg nema „štetnih ugovora“ da ih analiziraju analizatori. Sistem koji dvadeset godina bira i u dug utjeruje odabrane, svoje, sistem koji u ešalone organizira očajnike koji su vođeni interesom i nagonom, ekonomski opravdanim konzumerizmom.

Ešaloni ljudi postrojeni u stavu voljno stoje mirno jer su navikli biti napeti, čekati na šansu da dokažu svoju odanost interesu i svakodnevnom porobljavanju unutar kojeg je jedan put ka slobodi. Porobljavanje drugih kako bi u cilju oslobođenja porobljavali i ucjenjvali druge, koji valjda ne znaju da cijene slobodu. Kad se stvar sabere, kad se pomnoži sa brojem ljudi, dobije se grafički prikaz ili mustra za reprodukciju lojalnog i odabranog roblja vođenog marketinški kontroliranim interesima i tehnološki podraženim nagonima.

Istina je vjerojatno u slobodi, negdje na vrhu piramide snova i nadanja, negdje gdje niko nikom ništa ne duguje i gdje niko nikog nema u šaci i ne ucjenjuje. Vjerovatno. Kroz piramidu se negleda, ili ne vidi, piramide zapravo nema, nema ni mustre, nema ni interesa, nema ni ucjena, nema vala ni korupcije, to je samo način kako poslujemo, ispod tezge, na sitno, varamo velike prevarante koji nas na veliko varaju prodajući nam sitnice kao velike stvari i tako sve u čevrntiju.

U nekom distopijskom scenariju, vjerovatno će doći do interesnog rata multi-kulti-level-marketinških piramida, agresija je za sad prisutna samo u marketinškoj komunikaciji, pod sloganom neka se prodaje bolji, sad za sad su interesi strateški raspoređeni, tržište prodavanja magle je beskonačno, bitni su interesi koji proizilaze iz marketinške magle. Nije nužno da ti interesi budu svima poznati. Level u mraku drži level i prodaje mu svijetlo na treptaj. Najvažnije je da se izuzev svijetla ništa drugo i nevidi.