Haris Sahačić

0-ton?

dsc_0072-2

Zvuk se pojavio daleko prije svijetla, kaže priroda stvari. Na filmskom platnu primjerice, zvuk je pod ruku uzeo sliku tek krajem 20tih godina 20tog stoljeća. Kao mlađi brat, od tad, pa izgleda sve do danas, zvuk je zasjenjen vizualnošću. Vizuelni veliki brat je u mnogim kulturama i nekulturama „medij istine“. Poznata je magična rečenica: „pa istina je, vidio sam“, tako nekako ono što se čuje i nije toliko vjerodostojno koliko ono što se vidi.

Agencija za grafički dizajn u Bosni i Hercegovini, potpuno je normalna i svakodnevna pojava, na drugoj strani agencija za dizajn zvuka nije. Grafički dizajner je profesija, priznata i poznata, sa svim svojim profesionalnim standardima, mogućnostima, cijenama, fakultetom, prosiječnim dohodkom, precizno definiranim parametrima učinka, kvalitetom. Na drugoj strani, dizajner zvuka u Bosni i Hercegovini nije profesija, priznata i poznata, sa svim svojim profesionalnim standardima, mogućnostima, fakultetom, cijenama, prosječnim dohodkom, precizno definiranim parametrima učinka i kvaliteta.

Ljudi gledaju u „istinu“. Ljudi su zainteresovani za istinu, mnogi traže i iskrenost, barem u umjetnosti, zvuk je izgleda tu samo da popuni prostor atmosferom i svede pažnju na proizvod koji je vizuelan i kao takav stvaran. Spreman da se proda i bude neophodan.

Moglo bi se danima teoretizirati i dokazivati šta se danas u Bosni i Hercegovini radi sa ton majstorima, ali sve ima svoj korijen i svoj uzrok. Ovaj tekst zapravo je pokušaj da se taj uzrok prepozna i kao problem rješi ili da se barem za početak, zvuk javno i društveno shvati i prizna kao medij koji nije uvjetovan nikakvim muzičkim instrumentom. Zvuk je bilo života i tu je bio prije luči. Kaže priroda stvari. Kaže matematika. Ali ‘ko još danas sluša prirodu?

Ignorisanje prirode i vlastitog bila možda je ultimativni problem današnjice i naravno da taj problem može i treba da tematizira baš profesija kojoj je primarno razumjevanje istog kao materije koju generira, oblikuje, snima, reproducira i emituje. Ali kad ta profesija nije priznata, šta onda? Od čega da živi smisao? Od besmisla?

Evo, ovo je moj skromni pokušaj da se laktam za interese ove profesije kojom se bavim ili barem da pokrenem i druge ljude koji se bave istom i sličnom djelatnošću, da se zajedno laktamo da postanemo neko i nešto. Ima tu dovoljno posla za male poteze koje niko neće ni osjetiti da ih je povukao, ton po ton, kaže priroda stvari…

ivo_blaha

Prof. Ivo Blaha

U jednoj prilično mjerodavnoj preporuci broj 032006 koju potpisuje rukovoditelj Katedre za oblikovanje tona Fakulteta za film i televiziju Akademije muzičkih umjetnosti u Pragu, Prof. Ivo Bláha, otvorena su suštinska pitanja relevantna za oblast rada i stvaralaštva sa zvukom. Sramota me da izvor stavljam u nekakvu bibliografiju ili fusnotu negdje na kraj ili u podnožje teksta. Čovjek je legenda. Elem, ja sam odlučio da se prihvatim ove sjajne preporuke ovog divnog Čeha, da je probam samplirati sa realnošću kojoj sam svjedok i sa još ponekim drugim, za dotičnu oblast relevantnim dokumentima i promišljanjima, a sve u cilju postavljanja ugaonog kamena za preciziranje i definiranje jasnih inicijativa prema nadležnim institucijama u BiH.

Na početku, bitno je pokušati stvari nazvati njihovim imenom. Pitanje je na koji način je ispravno karakterizirati poslove koje obavlja osoba koju se angažira da bude: „Majstor/ica tona“, „Redatelj/ica tona“ „Tonski/a tehničar/ka“? Nazive namjerno stavljam pod navodnike jer je u Bosni i Hercegovini regulativa koja ove ljude službeno uvažava kao profesionalce/kinje, zanatlije/kinje, umjetnike/ce… krajnje opskurna. Ne postoje standardi koji ih zdravstveno štite, ne postoje estetski standardi koji bi bili mjera kvaliteta njihovog rada, ne postoji ovo, ne postoji ono, ipak, pitanje: mogu li svi ovi poslovi biti paušalizirani u pojam „Tonac/kinja“?

Pojam „Tonac“ može poslužiti za jednu generalnu, pa čak i slengovsku, kategorizaciju jednog suradnika koji djeluje u oblasti tona, ukoliko ne želimo da se obaziremo na to kakve specifične radnje on u datom slučaju obavlja, drugim riječima, ukoliko hoćemo da ove ljude ponizimo, njihov rad banaliziramo i gurnemo u sjenu, kao što se to očigledno čini ima evo sto godina.

Isto kao što kategorizacija „slikar“ može da opisuje jednog molera, podjednako kao i jednog umjetnika, postoji i u oblasti tona, jedna široka paleta koja se proteže, od čisto tehničkih pa sve do umjetnički izuzetno zahtjevnih poslova  koji ne zahtjevaju samo tehnička znanja i iskustva već i dodatno izražene stvaralačke talente, maštovitost, muzičke i tonsko-kompozitorske talente, analitičke, sluhovne sposobnosti, zreo estetski nazor, kulturološku svijest… Jedna jedinstvena klasifikacija se u svijetu rada sa zvukom kao pojam još uvijek nije etablirala. Tako se pisalo 1977. godine.

Nad ovom činjenicom bi bilo dobro da se zamisle upravo ljudi kojima je ovaj tekst namjenjen. Jedna sistematična podjela koja može da posluži kao ugaonik za definiranje ove oblasti rada slijedi u nastavku a svaka dopuna ovakve jedne sistematizacije više je nego poželjna i dobrodošla. Na kraju krajeva cilj ovog teksta je da pokrene ozbiljne inicijative usmjerene prema konačnom i preciznom priznanju statusa profesije, standarda rada u istoj, njenog sudejstva u stvaralaštvu, prava na zaštitu usluge, zdravstvenih rizika, odgovornosti i prava koja bi proizilazila iz jednog zvaničnog priznanja. Dakle, laktanje do trona i njemu pripadajuće piramide standarda kvaliteta. Jedino zajedničkim djelovanjem navedeni ciljevi mogu biti ostvareni. Za svaku u nastavku pobrojanih profesija potrebno je definirati specifikaciju rada, standarde kvaliteta rada, vrijednost, prava, odgovornosti, rizike i cijenu rada. Taj posao jednostavno nije pametno da radi neko drugi do ljudi koji se tim poslovima bave:

  1. Tehničar tona
  2. Asistent tona
  3. Boom operater
  4. Radnik za organizaciju kablova
  5. Inženjer tona
  6. Majstor tona
  7. Dizajner zvuka
  8. Snimatelj tona
  9. Operater na mikseti
  10. Nadzornik oblikovatelja tona
  11. Ravnatelj dijaloga
  12. Oblikovatelj dijaloga
  13. FX Oblikovatelj zvuka
  14. Snimatelj naknadno sinkroniziranih dijaloga
  15. Redatelji naknadno sinkroniziranih dijaloga
  16. Operater na mikseti za naknadno sinkroniziranje dijaloga
  17. Redatelj muzike
  18. Oblikovatelj muzike
  19. Nadzornik oblikovatelja muzike
  20. Elektroakustični muzičar
  21. Programer tona
  22. Redatelj on-line ozvučenja (npr. kod mjuzikla)
  23. Majstor ozvučenja
  24. Arhitekt zvuka
  25. Akustičar
  26. Snimatelj šumova
  27. Oblikovatelj šumova
  28. Redatelj šumova
  29. Operater na mikseti za naknadno sinkroniziranje šumova
  30. Operater na mikseti za finalno miksanje zvuka
  31. Nadzornik za post-produkciju zvuka
  32. DJ

Naravno da on može biti i ona, mislim na sve prethodno pobrojane profesije, samo i ta lingvistička komponenta bi trebala biti tema jedne rasprave u kojoj bi u definiranju zvanične klasifikacije poslova trebalo da sudjeluju i lingvistkinje. Kao što sam na početku napisao, ja samo sampliram tekstove koji ponekad imaju a ponekad nemaju komponentu rodne ravnopravnosti.

U svakodnevnici, glavnina navedene podijele radnih zadataka svodi se na rad osobe koja obavlja posao kojeg nazivamo majstor tona. Nije rijetkost da ta osoba radi na oblikovanju svih auditivnih komponenti prilikom nastajanja jednog umjetničkog rada. Bez obzira radilo se o: radio-televiziji, filmu, teatru… Od studiranja scenarija i razgovora sa redateljem preko pripremnih radova, sve do konačnog snimanja i postprodukcije (takozvane audio-postprodukcije) pri čemu ne treba isključiti i naknadno sinkroniziranje, oblikovanje šumova i na kraju svega treba doći i do umjetnički najzahtjevnijeg procesa miksanja zvuka, ton majstor je tu.

A zvuk je nevidljiv, u mnogim situacijama njegova sugestivnost za mnoge koji konzumiraju umjetnički rad ostaje potpuno neprimjetna, potisnuta u neki daleki plan.

Na drugoj strani, da bi se postigao efekat optimalnog dejstva auditivnih komponenti potrebno je od samog početka dejstvovati ciljano (koncept imati u glavi), od prvog tonskog snimka preko postepenog upotpunjavanja partitura zvuka kako bi u perspektivi u naknadno zatraženim zvukovima bio stvoren materijal za intervencije, do umjetnički uređene digitalne arhive zvukova. Posebno kad je riječ o filmskom izrazu, ton na primjer, ne samo da treba da predstavi auditivnu komponentu vizuelne radnje, nego treba da predstavi čitav jedan poseban umjetnički prostor ili jezik unutar interakcije auditivne i vizuelne komponente jednog audiovizuelnog rada. Jedno uputstvo „kako treba raditi“ nije moguće propisati.

Zadaci koje audiovizuelno oblikovanje sa sobom nosi u svoj svojoj raznolikosti nameću jedinstveno rješenje koje glasi: tragati za novim idejama i načinima. Ova profesija ima – iz navedenog i krajnje očiglednog razloga – umjetnički karakter i njen udio u filmu je u smislu vlasništva, autorski ili bi barem trebao biti, u svakom slučaju o ovome bi se trebalo misliti i razgovarati.

Ne radi se tu – pogotovo kada je riječ o filmu – o prostoj zvučnoj transkripciji realnosti unutar medija filma, već se radi o jednom konceptualnom radu sa auditivnim sredstvima – izgovorenom riječju, šumovima, muzikom čijim odabirom, vertikalnom i horizontalnom organizacijom se otvaraju procesi stiliziranja kako bi se unutar jednog audiovizuelnog rada pronašla najdjelotvornija forma za izraz misli datog audiovizuelnog rada. Suštinski aspekt je i veza tona i slike, konstrukcije rada kao i niza estetskih pitanja. Ništa drugačije nije ni u oblasti teatra, produkcije suvremene radio drame, produkcije radio-tv reportaže…

Stvaralački doprinos „tonca“  je i u kontekstu stvaranja snimaka muzike evidentan. Dok se redatelj muzike koncentrira na način i vrstu interpretacije određene kompozicije kao i na njeno dejstvo dok je se bilježi/snima, redatelj tona bira tehničke instrumente i određuje procese snimanja koji su najpovoljniji. Tu se prije svega misli na tip ansambla (solista, hor, orkestar…), mjesto (studio, koncertna dvorana, hol, izvan), tip snimanja (studijski ili u prirodi). Prilikom snimanja, redatelj tona se koncentrira prije svega na plastičnost tona, boju tona, efekt prostora, hijerarhiju glasova, čistoću i brilijantnost zvuka kao i na mnoge druge faktore, drugim riječima odgovara za cjelokupnu zvučnu sliku snimka.

Ima tu o čemu da se razmisli, prodebatuje, konstruktivno procijeni kvalitet i da se zaštiti rad. Meni ovo toliko ide u sferu sindikalizma ali nije to cilj, cilj je daleko poslovniji i ekonomski usmjereniji tako da svodi majstora tona u njegovu zanatsku radionicu i daje mu mogućnost da, stvara, eksperimentira, osluškuje i bilježi svoju kreativnost kao i bilo prirode i od toga živi.

Ko ne čuje ljepotu, nije vala u stanju ni da je vidi. citat: Nepoznata feministkinja

Kvalitet rada „tonca“ uvjetovan je i tehničkim sredstvima i mogućnostima. Na raštimanim orguljama ni najbolji virtuoz nije u mogućnosti da proizvede prvoklasan učinak, ali dok je za muzičara instrument lošeg kvaliteta poteškoća koju nije moguće prevazići, za jednog „tonca“ koji je svjestan cilja, otvorene su mnoge alternativne mogućnosti da kreativno pronađe rješenje, eliminira nepoželjne faktore i tako proizvede željeno dejstvo.

U slučaju istih „izlaznih okolnosti“ oblikovanja tona, snimci različitih suradnika će se u varijabilnoj mjeri razlikovati. To nije samo slučaj kod snimatelja, razlike će se pojaviti i prilikom studijskog snimka, gdje će se sveukupan individualni izraz zbog cjelokupnog dojma snimaka također razlikovati. Isto onako kako muzičar jednu te istu kompoziciju iz objektivnih kao i subjektivnih razloga nikad neće uspjeti odsvirati identično, ni jedan snimatelj neće moći da je snimi isto. To je jedna karakteristična razlika između kreativnih i rutinskih poslova. „Oskar“ za najbolji ton se ne dodjeljuje za najvrijedniji rutinski rad (jer se isti podrazumjeva), već za jedan individualan, jedinstven doprinos auditivnoj komponenti filma koji sadržava sva obilježja jednog umjetničkog rada.

A da bi bio individualan, ton majstor mora biti maštovit, a da bi bio maštovit, mora biti neovisan, a da bi bio neovisan, mora biti priznat, a da bi bio priznat, mora negdje da stoji da je zakonom zaštičen njegov rad, zakonom na koji može da se pozove kad vidi da neko drugi ubire tantijeme za njegov rad i učinak, da se neko drugi smatra autorom rada koji je on stvorio, kad čovjek vidi da ga nema a zna da je tu u svemu, kao svijedok suštine, ljepote, kvalitete, kad čovjek osjeti da slabije čuje jer je proveo dane i noći osluškujući najsitniji detalj i placirajući ga satima, danima na specifično mjesto u trodimenzionalnoj matrici virtuelne arhitekture zvučnog spektra, kad osjeti da u budžetima predviđenim za razvoj medija nema stavke za razvoj neovisne radio produkcije, nema neovisnih autora radio drama, uradaka i zvučnih dijaloga, nema elektro-akustičnog koncerta, nema muzike za zvučnike, nema ni njega, ni njegove profesije, nema ni traga ni glasa suštini, u svijetu kojem su izgleda šarena vrata dovoljna istina.

Ali postajem gorak, a to mi nije cilj, cilj mi je proizvesti gorčinu kod onih koji trebaju da se udruže i dobro se zamisle nad tekstom koji mi nije bilo mrsko prevesti sa jezika starih Germana koji su ga preveli sa jezika Amerikanaca koji su ga preveli sa jezika onog Čeha sa početka ovog teksta. Radi se o historijskom dokumentu iz godine u kojoj sam rođen 1977, u kojem je sjajno definiran opis poslova “tonca”.

Jedan drugi dokument kojeg sampliram sačinjen je za potrebe Barrandov-Filmstudios (FSB) kako bi predstavljao podlošku za niveliranje tadašnjeg reguliranja ličnog dohodka u oblasti stvaranja igranih filmova. Ovaj materijal predstavlja trag da su u prošlosti na vrhunskim mjestima kao što je Barrandov-Filmstudio, funkciju “tonca” poštovali i smatrali za kreativan poziv, pri čemu je postojala precizna podjela tonsko-tehničkih zanimanja. „Tonci“ i ljudi koji se bave zvukom danas mogu da se nađu u mnogim drugim profesijama ipak, uloga „tonca“ u umjetnosti filma možda najbolje ilustrira sve radnje, rizike, znanja i vještine koje su neophodne da bi se uspješno bavilo suštinom.

U pojedinim tačkama se sadržaji ove profesije u odnosu na današnje sadržaje razlikuju, jer došlo je do tehnološkog napredka i inovacija. To što se razlikuje treba biti cilj jedne ozbiljne strukovne rasprave kako bi se profesija ne samo zakonski priznala i poštovala, nego i zbog toga što bi se tako profesija izdigla na nivo tehnološkog razvoja i uskladila sa vremenom u kojem stvara i kreativno se izražava, educira, standardizira i kvalitativno usavršava. Da nam se nebi desilo da npr. na neki expo inovacija u Tokiju izađemo sa izumom točka kao svog novog dostignuća.

Dio 1

Karakteristike djelokruga jednog ton majstora u FSB

Osnovne informacije za reguliranje pitanja ličnog dohodka ton majstora moguće je predstaviti podjelom na slijedeće tačke:

  1. Društveni i umjetnički značaj profesije
  2. Neophodne kvalifikacije za obavljanje funkcije
  3. Vremenski okvir rada u odnosu na druge profesije
  4. Psihičko opterečenje

O tačci 1.1: Društveni i umjetnički značaj profesije ton majstora

Zadatak jednog ton majstora prilikom stvaranja jednog igranog filma zasnovan je na tome da upotpuni svaku pojedinačnu sliku u filmu odgovarajućom tonskom pratnjom. Ova naturalistična forma ozvučenja koristi se danas još jedino kod pojedinih filmskih reportaža i već odavno je u igranim filmovima prevaziđena te bi ona kao takva bila krajnje dosadna publici.

Ton u filmu svojom konstrukcijom mora da utiče na čula publike podjednako kao i na fotografiju. Zbog toga on ne može biti samo jedna prosta mehanička tonska predstava snimljene scene, nego jedna tonska realnost, koju je potrebno umjetnički oblikovati, kako bi se kod publike proizveo doživljaj koji u potpunosti korespondira stvaralačkoj namjeri redatelja.

Od čega se sastoji to oblikovanje tonske realnosti moguće je nagovijestiti nabrajanjem nekoliko osnovnih principa. Prije svega tu je optimalni odabir i potpuna vremenska veza kompozicije svih tonskih elemenata, to znači dijaloga, šumova, zvučnih “atmosfera” i muzike.

Potpuna izbalansiranost ovih elemenata kako u smislu estetike tona tako i u smislu psihologije sluha, npr. promjena odnosa tonske ravni odsustvom binauralne percepcije kod monofone reprodukcije. Namjerno održavanje ili povreda audiovizuelnih stereotipa, npr. namjerna upotreba šumova koji su u potpunoj kontradikciji sa slikovnom radnjom. Stiliziranje tonskih radnji, to jeste namjerno potiskivanje ili isticanje pojedinih elemenata tona predstavljene radnje. Optimalno rješavanje često suprotstavljenih umjetničkih i tehničkih zahtjeva prema konstrukciji tona i tako dalje.

Upravo u ovom preoblikovanju tonske realnosti leži težište radnog opsega ton majstora u igranim filmovima. Dakle na dlanu je to da se ne radi o prostom snimanju realne tonske pratnje određene vizuelno predstavljene radnje, već o režiji oblikovanih tonskih komponenti jednog filma čiji audiovizualni umjetnički integritet na taj način biva upotpunjen. U jednom dobro urađenom filmskom radu je režija vođena od strane ton majstora za jednog laika neprimjetna, ipak, njen eventualni nedostatak je publici veoma osjetljiv i kao takav može značajno umanjiti umjetničku vrijednost filmskog djela. Ton majstor je prilikom provedbe član uže ekipe redatelja filma i jedan od njemu najbližih suradnika. Njegovom inicijativom, senzibilnim i kreativnim dejstvom, sposobnošću da reaguje, samo-disciplinom i konsekventnošću on je u stanju doprinositi i uticati na namjere samog režisera kad je riječ o tonskom dijelu posla.

Film je danas priznat kao audiovizuelno umjetničko djelo, to znači, kao jedna umjetnička sinteza slike i tonskih komponenti. Niti jedna od ove dvije komponente se ne može odvojiti od druge i smatrati posebnom egzistencijom. Kad bi današnji igrani film bio projiciran kao nijemi film on bi prestao biti umjetničko djelo. Kad bi se možda reproducirala samo njegova tonska komponenta rezultat bi bio uporedivo sličan. Evidentno je da su ove dvije komponente kvantitativno podjednako vrijedne i podjednako neophodne. Razlika je primjetna jedino kroz jednu nedovoljnu upotrebu njihove sinteze.

Mogućnosti tona kao sredstva izraza su ne tako davno bile veoma potiskivane a posljedica toga na njihov estetski razvoj zapravo je dug svih nas prema tonskoj profesiji. Podcjenjivanje značaja tona i učinka tona koje preživljavaju ton majstori još je i danas vidljivo, posebno na politici ličnih dohodaka.

Zahtjevi za rad ton majstora su se u proteklim decenijama značajno zaoštrili, režiseri ton majstorima sve više krče prostor za samostalnost i zahtjevaju više inventivnosti i kreativnog doprinosa u formi vlastitih prijedloga, ponekad i u izradi i pripremi više alternativnih tonskih rješenja oko kojih se finalna odluka donosi tek na kraju finalnog miksanja filma. Posljednja regulativa o ličnom dohodku iz godine 1972 definitivno nije računala sa ovakvim i drugim novim aspektima.

160826-crvena-izredno-stanje-07foto-nada-zgank

foto by Nada Zgank

Kad je riječ o profesiji, iz vida nebi trebalo ispuštati tehničko-umjetničko-estetsku evoluciju koja je proizvela producente loop-ova, traka, beat-ova, samplova, dj-set-ova… Njihov rad podjednako je relevantan i krucijalno ga je zaštiti i kvalitativno standardizirati. Kao i većinu zanata i zanat e-muzičkih producenata i dj-eva uvjetovan je tehnološkim razvojem i entuzijazmom ljudi da isti prate. Bosna i Hercegovina nije izuzetak u tom smislu, ono što entuzijastima e-muzike nedostaje je sve ono što nedostaje i ton majstorima, tako da je od esencijalne važnosti da se u rasprave i razvoj preporuka koje je potrebno uputiti prije svega prema ministarstvima obrazovanja kako bi bile pokrenute inicijative za stvaranje silabusa i programa na obrazovnim institucijama i kako bi se pokrenule procedure za zakonsko reguliranje profesije i svih prava i odgovornosti koje proizilaze iz obavljanja iste.

Dug je put koji stoji ispred entuzijasta ove profesije i dobro bi bilo djelovati udruženo. Krucijalno je priznanje evolucije profesije iz jedne čisto tehničke u jednu umjetničku i daleko sveobuhvatniju. Krucijalno je i omogućavanje zakonskre regulative koja bi profesionalcima omogućila samostalno djelovanje i poresku odgovornost kao što je krucijalno i zaštiti prava profesionalaca koji se poslom bave kao angažovani autori ili uposlenici zaposleni po ugovoru o radu. Nije dovoljno samo prepisati regulativu iz jedne od zemalja u kojima ista postoji već je potrebno pratiti razvoj profesije u Bosni i Hercegovini i tražiti načine da se nivo realiziranosti zaštite koju regulativa omogućava podigne na nivo na kojem će pomenuta regulativa imati smisla i efekta, ali prije svega, najbitnije je htjeti.

O tačci 1.2: Neophodne kvalifikacije za obavljanje funkcije

Samo zbog toga što na univerzitetima i visokim školama ne postoji pravac za studij ton majstora (tj. do sad nedostaje režija tona u nastavi na FAMU), traži se diploma tehničkog smjera sa jednim potpuno nelogičnim obrazloženjem, da ton majstor radi sa tehnikom.

Naravno da jedan ton majstor mora da ima teorijska i praktična znanja o principima fizike, akustike i elektro akustike koja on u svom svakodnevnom radu može učiniti djelotvornim.

Budući da ove naučne oblasti predstavljaju jedan dio studija na odgovarajučem fakultetu Češkog tehničkog univerziteta, ovakvo jedno obrazovanje prije svega nebi trebalo biti nepreporučljivo. U svakom slučaju očekuje se kao propozicija da ton majstori kroz daljnju edukaciju i individualan studij iz oblasti estetike i srodnih pravaca svoje kvalifikacije dodatno oblikuju, bilo dodatnim studiranjem na FAMU ili npr. praktičnim radom u struci.

Ne radi se ovdje samo o jednom pogledu na stvari, nego je uveliko uvriježena praksa da bi edukaciju za ton majstora potrebno u glavnom usmjeriti na oblast umjetnosti i to prema svim pravcima sa kojim se ton majstor u svakodnevnici rada susreće. Jedino tako ton majstor može redatelju, kamermanu, kompozitoru i glumcu biti ravnopravan partner. Jedino tako će on moći pronaći zajednički jezik sa njima. Redatelj si neće dozvoliti bilo kakvo uvjeravanje o elektronskim spojevima i planovima istih niti je moguće očekivanja od glumaca oblikovati u decibelima. Jedna umjetnički usmjerena visoka škola je za ton majstora danas neophodnost. Uspostavljanje jedne takve nastave na FAMU je pitanje najbliže budućnosti.

Govorilo se tako 1977 godine. U Pragu. Danas, u Bosni i Hercegovini, prema podacima koje sam pronašao u bazi podataka Agencije za statistiku BiH, pretražujući klasifikaciju zanimanja KZBIH – 08 pod šifrom 2152 nalazi se zanimanje od kojeg se 1977 godine u Pragu počelo, te ga zbog toga na ovom mjestu koristim. Postoji danas dosta sličnih i srodnih zanimanja koja u zvaničnoj klasifikaciji samo ovlaš dotiću oblikovanje tona ali ništa od tih klasifikacija ne polazi od materije posla tako da nema smisla referirati se na njih. Dakle, prema KZBiH – 08 stoji:

U preciznijem objašnjenju ove profesije stoji: Inžеnjеri/inženjerke еlеktrоnikе provode istrаživаnjа, prојеktuјu i rukоvоdе kоnstrukciјоm, rаdоm, оdržаvаnjеm i pоprаvkоm еlеktrоnskih sistеmа i pružајu savjetodavne uslugе о tеhnоlоškim аspеktimа еlеktrоnskih mаtеriјаlа, prоizvоdа ili prоcеsа.

Poslovi koji uključuju ovu profesiju su:

  1. pružаnjе savjetodavnih uslugа, prојеktоvаnjе еlеktrоnskih аpаrаtа ili kоmpоnеnti, kоlа, pоluprоvоdnikа i sistеmа;
  2. spеcifikаciја prоizvоdnih i instаlаciоnih mеtоdа, mаtеriјаlа i stаndаrdа kvаlitеtа i rukоvоđеnjе prоizvоdnim ili instаlаciоnim rаdоm еlеktrоnskih prоizvоdа i sistеmа;
  3. utvrđivаnjе stаndаrdа zа kоntrоlu i prоcеdurа rаdi obezbjeđenja еfikаsnоg rаdа i bezbjednosti еlеktrоnskih sistеmа, mоtоrа i оprеmа;
  4. organiziranje i rukоvоđеnjе оdržаvаnjеm i pоprаvkоm pоstојеćih еlеktrоnskih sistеmа i оprеmе;
  5. prојеktоvаnjе еlеktrоnskih kоlа i kоmpоnеnti zа upоtrеbu u оblаstimа kао štо su kоntrоlа nаvоđеnjе vаzdušnim prоstоrоm i kоntrоlа pоgоnа, аkustikа ili instrumеnt i kоntrоlnе tаblе;
  6. istrаživаnjе i savjetodavne uslugе о rаdаrskim, tеlеmеtriјskim sistеmimа i sistеmа zа dаljinsku kоntrоlu, mikrоtаlаsnа i drugа еlеktrоnskа оprеmа;
  7. prојеktоvаnjе i izrаdа аlgоritаmа zа оbrаdu signаlа i primjena istih pоmоću vаljаnim izbоrоm hаrdvеrа i sоftvеrа;
  8. izrаdа аpаrаtа i prоcеdurа zа tеstirаnjе еlеktrоnskih kоmpоnеnti, kоlа i sistеmа.

Na drugoj strani, u evidenciji iste Agencije, samo u polju klasifikacije djelatnosti, pronašao sam pod šifrom 59.20 djelatnost koja podrazumjeva snimanja zvučnih zapisa i izdavanja muzičkih zapisa. U nastavku iste tabele stoji i šifra za djelatnost 92.110 koja podrazumjeva filmsku i video proizvodnju.

Prema mišljenju gospodina Enesa Hadžiefendića iz Agencije za statistiku BiH mjesto na kojem bi bilo dobro postaviti pitanje o potrebnim kvalifikacijama za registriranje pomenutih djelatnosti je Poreska uprava i statistika Kantona Sarajevo.

Bez obzira postoji li u BiH institucija na kojoj se stiču potrebne kvalifikacije ili ne, na ovom mjestu postaje vidljiv jaz unutar kojeg vizualna umjetnost kao djelatnost u potpunosti pokriva umjetnost tona kao zanimanja.

To je razlog zbog kojeg je potrebno istražiti do u najsitniji detalj cjelokupan spektar poslova koje zanimanje majstora tona pokriva i prikazati ga kroz prizmu njegove cjelokupne interdisciplinarnosti. Edukacija jednog dobrog ton majstora, koji je i zanatlija i tehničar i konceptualni umjetnik i umjetnik zvuka i muzike obuhvata daleko više od onog što bi mogao ponuditi samo jedan fakultet, zbog toga inicijative treba da prije svega budu usmjerene prema sektoru obrazovanja.

U ostale „prirodne“ kvalifikacije neophodne za ton majstora ubrajaju se i osjećaj za ritam, muzikalni sluh, muzikalni osjećaj, osnovna znanja iz fonetike i ortoepije. Zbog karakterističnosti koje se tiču ličnosti ton majstora, zbog prirode posla i rada sa ljudima važan je i opći društveni angažman. Iako ga navodimo kao posljednju stavku relevantnu za stručne kvalifikacije ta sposposobnost se pokazala kod ton majstora kao najbitnija za njegov uspješan rad.

Postoje također, kad smo već kod kvalifikacija i specifične tajne zanata, sposobnosti koje se daju uvježbavati svakodnevnim treninzima, to su za profesiju dizajnera zvuka ili osoba koje se bave uređivanjem kvalitete zvuka kao finalnog produkta treninzi sluha, tj. treninzi koji osposobljavaju pojedinca da jasnije raščlanjuje zvukove unutar jednog snimka kao i da bude u stanju da odmori vlastito uho. Zvuk je opasan fenomen i igra sa njim nije koještarija. Sluh čovjeka ima rok trajanja i svaki oblik izlaganja nepredvidljivim akustičnim situacijama (a one su svakodnevnica ton majstora) ostavlja nepopravljivu štetu.

O tačci 1.3 Vremenski okvir rada u odnosu na druge profesije

Prilikom uspostavljanja odnosa među visinama ličnih dohodaka neophodno je u obzir uzeti vremensku dimenziju rada. Na osnovu statističkih podataka o broju godišnje napravljenih filmova moguće je na osnovu trenutnog broja suradnika pojedinačnih profesija odrediti koliko je jedan suradnik jedne određene profesije napravio filmova.

Na ovom mjestu bi trebalo statistički istražiti i obuhvatiti i broj teatarskih predstava, broj radio-tv emisija, broj koncerata, partija, broj produciranih muzičkih radova… Iz tih podataka postaje vidljivo da je vrijeme potrebno za rad različito za svaku pojedinačnu profesiju.

Ne treba misliti da je pravedno i ispravno da suradnici različitih profesija sa od prilike istim kvalifikacijama i obrazovanjem za rad na jednom filmu od prilike bivaju isto honorirani, iako je evidentno da je vrijeme potrebno za obavljanje njihovih poslova značajno različito. Ako jedan suradnik jedne profesije godišnje u prosjeku može npr. da radi na dva filma dok se kod drugog suradnika jedne druge profesije radi o mogućnosti da radi na šest filmova godišnje, onda nastaju značajne disproporcije kad je riječ o zaradi. Suradnici istog kvaliteta pod istim radnim opterečenjem bivaju plačeni u odnosu 1 prema 3.

Za ton majstore u okolnostima današnjih načina snimanja je prosiječno vrijeme rada na jednom filmu u usporedbi sa drugim profesijama relativno duže. Stvari treba svesti na činjenicu da se sve više filmova snima sa metodom pomoćnog tona, tako da kad za većinu suradnika snimanja prestanu, ton majstor tek počinje da radi sa zvukom. Tome treba pridodati i rad na međunarodnim tonskim trakama, koje često bivaju dovršavane više sedmica ili mjeseci nakon završetka snimanja. Osim toga, česte su i dramaturške intervencije nakon miksanja. U oba navedena slučaja, ton majstora se angažuje na drugim snimanjima, tako da takav rad biva pružen kao prekovremeni rad, što ostavlja posljedice na zdravlje. Ovakve situacije,  koje kod drugih profesija nisu evidentirane, dešavaju se samo ton majstorima.

O tačci 1.4. Psihičko opterečenje

Problemom psihičkog opterečenja suradnika kod snimanja i režije tona bavili su se već odavno mnogi, to da se radi o velikom opterečenju posebno u oblasti audiovizuelne umjetnosti danas je već uveliko poznato. To priznanje čak je i formulirano prilikom klasificiranja navedenih suradnika u višu kategoriju prilikom penzionisanja. Psihičko opterečenje ton majstora prilikom snimanja proizilazi iz prirodnog karaktera njegovog rada koji se dešava u stvarnom vremenu jedne „uživo“ odigrane scene. Ovo opterečenje je zasnovano na slijedećim radnjama:

  1. Praćenje redoslijeda akustičnih i umjetničkih parametara koji se u toku igranja scene simultano odvijaju;
  2. U svakom momentu senzibilno i kritičko odlučivanje o suvislosti i potrebi navedenih parametara u skladu sa namjerom redatelja;
  3. Istovremeno odlučivanje o suvislosti i neophodnosti momentalnih režiserskih intervencija koje je neophodno permanentno napominjati i provoditi u toku odigravajuće scene, što zahtjeva u toku scene najviši stupanj koncentracije kao i sposobnost da se odmah reagira na najsenzibilniji način na novonastale akustične i vizuelne podražaje;
  4. Operativno odlučivanje o povezivosti svih parametara na mjestima na kojima je napravljen tonski rez;
  5. Prilikom snimanja naknadno sinhroniziranih traka kao i prilikom definitivnog miksanja tona postoji potreba za dugoročnom maksimalnom koncentracijom prilikom usklađivanja projicirane slike sa nekoliko istovremeno reproduciranih tonskih događaja.

Akustični parametri koje ton majstor prati su: svi kvalitativni kriteriji elektro-akustičnog prenosa uključujući, distorzije, smetnje, buka okoline, akustična pozadina scene i drugi.

Umjetnički paramentri koje ton majstor prati su za dijalog: razumljivost, jačina tona, intonacija, brzina govora i ritam govora, mjera emocionalnog izraza, karakter prostora, generalna perspektiva tona, estetska vrijednost tona prilikom eventualnih stilizacija i drugi.

Aspekt rada ton majstora koji se opisuje riječima: „u stvarnom vremenu scene koja se odigrava“ se pojavljuje kod rijetkog broja profesija. Rad kod svih drugih u realizaciju filma uključenih profesija – sa ove tačke gledišta – ima vrijeme pripreme koja se dešava izvan vremena scene koja se odigrava.

Sa kakvim radnim zadacima se ton majstor susreće u procesu realizacije jednog filma objašnjeno je u drugom djelu.

Tehnologija tona je od svih oblast procesa rada ton majstora koji bivaju angažirani u filmskoj produkciji najkomplikovanija, ipak uspjelo nam je da učešće ton majstora ukratko definiramo u 44 tačke.

DIO 2

Katalog zadataka jednog ton majstora pri FSB

Polazeći od njegovih prava i dužnosti

2.0 Općenito

Ton majstor je autor tonske komponente filma. U njegovom radu on se ravna prema cjelini stvaralačke namjere redatelja, on predlaže oblikovanje tonske konstrukcije svake pojedinačne scene i pazi na pridržavanje tonskog koncepta filma kao cjeline. On je redatelju odgovoran za rezultat umjetničkog i tehničkog kvaliteta tona filma. On vodi rad svih slikovno i tonsko tehničkih suradnika koji prilikom snimanja rukovode uređajima za snimanje tona.

Prilikom priprema

2.1 Ton majstor je dužan da se temeljito upozna sa knjigom snimanja.

2.2 Nakon dogovora sa redateljem i rukovoditeljem produkcije on odlučuje vrstu i način ozvučenja filma, tj. koje filmske dijelove treba originalno ozvučiti, koje naknadno sinhronizirati, gdje će biti ubačena i kakva muzika, gdje specijalni tonski efekti.

2.3 Ton majstor dostavlja rukovodiocu produkcije dokumentaciju za plan rada i filmski budžet za oblast zvuka.

2.4 Ton majstor može biti pozvan da sudjeluje u razradi tehničke knjige snimanja.

2.5 Prilikom snimanja na originalnim mjestima on učestvuje u odabiru i traženju tih mjesta i ima zadatak da napravi procjenu njihove akustičnosti i tonskog karaktera.

2.6 Učestvuje na svim razgovorima produkcijskog štaba kad je riječ o tonskoj komponenti filma.

2.7 Učestvuje na svim za produkcijski štab upriličenim studijskim projekcijama arhivskih filmova.

2.8 Zajedno sa arhitektima filma usaglašava izvedbu filmske dekoracije zbog akustike i kompresije tonskog snimanja. Sa rukovoditeljem logistike i kostimografom odlučuje o izboru odgovarajućih materijala i rekvizita kako akustika i sloboda šumova nebi bile poremećene.

2.9 Ton majstor učestvuje prilikom odabira rekvizita i dekoracija iz ateljea i procijenjuje na koji način iste koriste ili štete snimanju tona.

2.10 Zajedno sa rukovodiocem produkcije zaključuje i potpisuje sporazum u kojem se definiraju tehničke i potrebe personala za rukovanje tehnikom za snimanje zvuka.

2.11 Brine se za snimke tona pri probama glumaca i savjetuje redatelja o glasovnim prilagodbama glumaca.

2.12 Učestvuje na snimanjima muzičkih traka odnosno iste snima i određuje način i vrstu njihove transkripcije kao i drugih mjera na snimanju muzikom pokrivenih scena.

2.13 Predlaže realizacijske i upotrebne mogućnosti neuobičajenih vrsta muzičkih kompozicija ili oblikovanja muzičkih snimaka za svrhe filma te iste dogovara sa kompozitorima.

Na snimanju

2.14 Prije snimanja provjerava funkcionalnost opreme za snimanje zvuka i procijenjuje njihovu primjenjivost za predviđeni način rada. Svoje observacije diskutira sa rukovoditeljem produkcije i sa osobljem koje radi na tehnici za snimanje zvuka.

2.15 Prilikom snimanja, snima originalne dijaloge, šumove i muziku na licu mjesta. Pri tome on daje uputstva podređenim suradnicima o mikrofoniranju kako bi upravljanjem njihovih signala ostvario željenu kompoziciju i perspektivu prostora, on prati slobodu šumova scene, razumljivost dijaloga, upozorava redatelja na pogrešan izgovor i dikciju glumca, zaustavlja akustično loše snimke, prati slijed scena i vodi računa o boji i intonaciji izraza glasa, akustici prostora, intenzitetu šumova pozadine i tako dalje.

2.16 On odlučuje o tome da li je tonski snimak neophodan i na mjestu snimanja snima šumove koji služe za ozvučenje naknadno sinhroniziranih filmskih snimaka kao i za međunarodne tonske trake.

2.17 Pod nepredviđenim okolnostima on odlučuje nakon dogovora sa redateljem o naknadnom sinhroniziranju određene scene.

2.18 Zajedno sa glavnim majstorom rasvjete prilikom snimanja na originalnim lokacijama dogovara najpovoljnije mjesto za postavljanje agregata za rasvjetu.

2.19 Prilikom snimanja u formi planiranih naknadnih sinhronizacija on ovlašćuje, nakon dogovora sa redateljem i rukovoditeljem produkcije, jednog suradnika (asistenta ton majstora) da snima pomoćni ton i neponovljivi ton.  Rad asistenta ton majstora nadzire ton majstor unaprijed dogovorenom metodom nadzora.

2.20 Učestvuje na probnim izvedbama i redatelju predlaže izbor snimaka koji su za audiovizuelnu komunikaciju najdjelotvorniji.

2.21 Učestvuje na svim pregledavanjima radnih snimaka u studiju za režiju.

2.22 Organizira probna snimanja u slučaju kad se povezne scene snimaju nakon dužeg vremenskog perioda.

2.23 Daje uputstva redatelju i montažeru kad je riječ o sirovim isječcima radnih kopija ukoliko on na taj način može unaprijediti tonsku komponentu filma.

U postprodukciji

Ton majstor je odgovoran za finalnu režiju tonske komponente tako da rezultirajuće audiovizuelno dejstvo rada odgovara stvaračkoj namjeri redatelja. Za tu svrhu on:

2.24 Daje uputstva za fini rez radne kopije, kad rez slike upadne u kontradikciju sa predviđenom kompozicijom tonova.

2.25 Nakon finog reza slike radne kopije filma on predlaže redatelju konačno oblikovanje tona pojedinačnih scena i to u nekoliko varijanti te zajedno sa redateljem i montažerom stvara scenario za finalnu tonsku knjigu snimanja filma.

2.26 Učestvuje zajedno sa redateljem, kompozitorom i montažerom prilikom stvaranja finalne knjige snimanja muzike za film.

2.27 Odabira pojedinačne o-tonove te nakon odabira najboljih fotografija filma on za iste snima o-tonove čiji vremenski tok mora odgovarati protoku odabranih scena. To znači npr. snima prevozno sredstvo i šumove koji prilikom snimanje nisu mogli biti jasno snimljeni.

2.28. Bira i naručuje odgovarajuće arhivske šumove te ih prilagođava željenoj svrsi.

2.29 Radi transkripciju i prilagođava muzikalne arhivske snimke

2.30 Radi naknadno sinhroniziranje dijaloga pridržavajući se istih principa kompozicije tonova kao i prilikom snimanja originalnih dijaloga na mjestu snimanja. Akustika scene kao i perspektiva tona se u ovom slučaju vještački stvaraju.

2.31 Surađuje sa redateljem ili sa redateljem dva, na režiji tona i vodi računa o snimanju tonskih naknadnih sinhronizacija u studiju za produkciju šumova.

2.32 Sudjeluje na snimanjima muzike pri čemu upoznaje specijaliziranog ton majstora sa konceptom tona svake pojedinačne scene.

2.33 U konceptu koji je pripremljen na osnovu scenski pripremljenog plana miksanja on određuje i označava sve odabrane tonove i njihov privremeni raspored na trakama za miksanje i to tako da prilikom miksanja filma može da se odredi dešavajuća scena i njen prelaz u drugu scenu.

2.34 Prilikom rezanja traka on kooperira sa montažerom, pri čemu ga informira o sadržaju pojedinačnih snimaka tona kao i o mogućnostima njihove redateljske kompozicije. U suradnji sa montažerom on precizira i raspored tonova u pojedinačnim trakama miksete te u scenario dodaje uputstva vezana za oblikovanje plana za miksanje.

2.35 Zajedno sa jednim predstavnikom tehničke kontrole dijaloških mikseta pregleda ispravnost i svrsishodnost mikseta i potpisuje sa njim protokol o njihovoj tehničkoj ispravnosti. U slučaju nedostataka on pronalazi rješenja.

2.36 Provodi neophodne radnje za miksanje zvukovno kompliciranih scena.

2.37 Zajedno sa jednim drugim ton majstorom (specijalistom za miksetu) miksa film i snimak praizvedbe.

2.38 Prenosi rezultirajući miks sa magnetne na svjetlosnu traku J te radi transkripciju miksa za izvedbu koja se odobrava.

2.39 Učestvuje na izvedbi za odobrenje.

2.40 Vodi računa o pripremi šumova za međunarodne tonske trake.

2.41 Za svrhu međunarodnih tonskih traka poduzima neophodno naknadno sinhroniziranje.

2.42 Zajedno sa montažerom prilagođava rez traka sa miksete za miksanje međunarodnih tonskih traka.

2.43 Miksa međunarodne tonske trake uključujući i trake za finalnu izvedbu.

2.44 Kontrolira i odobrava ton za prvu premijernu kopiju filma.

2.45 Supotpisnik je konačnog filmskog finansijskog obračuna.

Može li se rezultat rada „tonca“ smatrati muzičkim staralaštvom? Ako da, vrijedi li to uvijek ili samo u pojedinim slučajevima? Na dvije se vode može svesti odgovor: ukoliko se radi o pukom snimanju jedne muzičke izvedbe, onda se rad jednog redatelja tona ili muzike može karakterizirati kao jedan interpretativan rad, pri čemu od istog analogno zavisi i rezultat dejstva muzičara. Zbog toga radi se o jednom samostalnom umjetničkom poslu.

Ali, ako se govori o radu majstora tona, govori se o jednom globalnom radu na izgradnji tonske i auditivne komponente. On sa muzikom radi samo kao sa jednim dijelom te komponente pri čemu on svrsishodnim procesima odlučuje o potrebi upotrebe muzike. Povremeno on samostalno snima muziku, upotrebljava jednu od strane kompozitora komponovanu ili iz muzičke arhive izabranu muzičku površinu. Povremeno on preferira vlastitu konstrukciju zvukova, npr. jedna kombinacija šumova i pojedinačnih zvukova koje izdvoji iz prethodno urađenih snimaka. U pojedinim slučajevima je najbolje rješenje da samostalno sastavi muzičke elemente i tako samostalno komponuje kompletnu tonsku površinu npr. elektronskim putem, tako da je moguće smatrati da jedan parcijalan rad ton majstora može sadržavati i stvaranje muzičke kompozicije. Sve u svemu ovaj rad je daleko šire postavljen i od muzikalnog stvaralaštva ga treba razlikovati.

Iz svega navedenog proizilazi da jedna procijena suštine dizajna zvuka za film i priznavanje iste kao stvaralačke profesije vodi u ludilo.

Od karakterizacije „muzičko stvaralaštvo“ (koje ima jedno specifično značenje), bolje je koristiti termin kompozicija tona odnosno konstrukcija tona. Ovaj pojam je semantički obuhvatniji i izražava karakter stvaralačke profesije koja u ovom slučaju „muzičkog uradka“ u komparaciji sa profesijom jednog kompozitora muzike može biti upoređena.

Za razliku od jedne čisto muzičke kompozicije jedna kompozicija tona okičena je mnogim drugim suštinskim oznakama, prije svega neophodnošću da se ton koncipira i oblikuje tako da postoji funkcionalna sprega sa slikom, da se odgovarajuća mjera stiliziranja u odnosu na stil i poštivanje rada usaglase tako da ovaj rad ne može da se smatra oblikovanjem muzike.

Na polju autonomnog tona (ne kao dio jednog audiovizuelnog djela) danas se koristi pojam „audio umjetnost“ (Audio Art, Radio Art i tako dalje) u kontekstu čega se koristi pojam „audio uradak“ pri čemu isti povezuje sve detalje tonske kompozicije a historiijski posebno takozvanu konkretnu i elektroničku muziku iz koje je proizašao cjelokupan spektar onoga što se ubraja u pojam e-muzika.

Oblikovanje tona u praksi predstavlja jednu široku paletu od čisto zanatskih do izrazito umjetničkih zadataka, ona pokriva potrebe mnogobrojnih vrsta produkcije od upotrebnih proizvoda pa sve do jedinstvenih, umjetnički ambicioniziranih radova. Slično kao i kamerman ili fotograf, majstor tona svoj zanat obavlja unutar jednog spektra koji polazi od rutinskih poslova i ide sve do umjetnički neponovljivih radnji pri čemu njegov učinak zavisi od njegovog znanja i talenta.

Stvaralački učinak oblikovanja tona je nemoguće procjeniti sa službeničkog stola. Ovo trebuje iskusne stručnjake koji su u stanju da procjene težinu radova vezanih za zvuk unutar jednog konkretnog proizvoda kao i nivo sposobnosti dotičnog ton majstora da ostvaruje umjetnički zahtjevne zadatke, na osnovu kvaliteta njegovog dosadašnjeg stvaralaštva.

Ne postoji tačan podatak o broju ton majstora i osoba koje se bave srodnim djelatnostima u Bosni i Hercegovini, ne postoji ni jasna klasifikacija srodnih djelatnosti, iste nisu ni priznate i ne nalaze se u registru poslova, ne postoji ni informacija o rezultatima njihovog rada, ni o kriterijima kvalitete, niti je jasno u koje oblasti umjetničkog stvaralaštva (npr. audiovizuelnog stvaralaštva…) pripada njihovo stvaralštvo, sve u svemu cjelokupna djelatnost uključujući njoj srodne djelatnosti u Bosni i Hercegovini ne postoji.

Oblast umjetnosti oblikovanja tona možda može biti klasificirana u: audiovizuelna ili multimedijalna produkcija, snimanje muzike, radio produkcija, dizajn zvuka za teatar i elektronički ton. Naravno da unutar ovakve profesionalne klasifikacije mogu nastajati preciznije definicije koje detaljiziranije ulaze u karakter pojedinačnih djelatnosti kako bi se lakše procjenjivao učinak, kvalitet, estetika, vrijednost, napor… o definiranju istih, treba se zamisliti nad ovim tekstom. Poslušati ljude zahvaljujući čijem entuzijazmu scena elektroničke muzike u BiH postoji, razgovarati i organizirati oblikovatelje tona koji su se afirmirali u svijetu produkcije zvuka za film, razgovarati sa producentima muzike kao i sa producentima radio programa, radio amaterima, dj-evima…

Problem rezultata rada ton majstora je evidentan i često rezultati njegovor rada mogu biti evidentirani kao dio neke druge djelatnosti, pitanje je u kojoj mjeri je moguće definirati udio rada ton majstora u cjelokupnom djelu, pitanje je i u kojoj mjeri djelatnost ton majstora može biti prihvaćena kao neovisna uslužna djelatnost ili umjetnički zanat?

Rezultat djelatnosti ton majstora može biti generalno korišten bez obzira na druge vlasnički zaštićene radove ili elemente radova. Poznata je prodaja licenci malih audio uradaka na internetu (obično se prodaju šumovi). Ipak, kompozicija tonova je kao rezultat rada ton majstora u praksi obično vezana za stvaralaštvo jedne druge branše. Kod sintetičkih vrsta umjetnosti (npr. audiovizuelni, multimedijalni ili scenski rad …) radi se u praksi o najrazličitijim formama produkcije iz čega proizilazi najrazličitiji udio tona u cijelom radu. Kad bi došlo do jednog globalnog vrednovanja ovog udjela, došlo bi do grube paušalizacije.

Do od prilike početka devedesetih godina ton majstori su bili angažirani kao i svi drugi članovi kreativnog štaba filmskih produkcija (npr redatelji, kamermani, arhitekti, dirigenti), danas ton majstori rade uglavnom na osnovu ugovora o djelu (često su freelance-ri).

Unutar ove izmaglice u koju se ubrajaju ljudi koji samostalno odlučuju da pružaju svoje usluge za novac ili neku drugu vrstu nadoknade živi ono sve što država iz ne baš jasnih razloga ne želi da uredi i prizna. Tekst koji sam samplirao trebao bi da potakne ljude kojih se njihova vlastita egzistencija tiče da razmisle o formama izlaska iz magle i ulaska u zonu zaštite vlastitog znanja i rada.

Oni koji danas imaju, šta god da imaju, imaju to jer su to što imaju zaslužili, zaštitili i zato što im to svi oni kojima trebaju, priznaju. Sve ispod toga je autodestrukcija. Ljudi koji su okupljeni oko prirodnog fenomena vibracije koja ubrzavanjem postaje zvuk kojeg muzičari krote, a tehničari množe da bi sve skupa postalo svijetlo i boja koje radio i tv inženjeri magijom matematike i fizike pretvaraju u signal, imaju šta da kažu, njihov rad je njihova fascinacija, ljubav i čista ljudska znatiželja.

Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA je izrazilo spremnost da pomogne udruživanju i organiziranju oblasti, ovaj tekst je jedan od vidova te podrške. Inicijative bi prema mišljenju većine sugovornika/ca trebalo prije svega usmjeriti prema Ministarstvu obrazovanja kako bi se prije svega stvorio zakonski okvir za stvaranje edukacijskih programa na relevantnim fakultetima u BiH. Da bi zvanična inicijativa – kojoj ovaj tekst može biti mustra – pokrila sve uglove bitne za pokretanje procedura potrebna su mišljenja, sugestije, politička i svaka druga podrška.

Sve će to mila moja pokriti globalizacija, liberalizacija i kapital…

invisible_stairs

stairs_to_shades_by author

Jednom, kad sve ovo prođe, šta će biti opravdano reći o vremenu u kojem se bavilo zločinima nikad minulih davnina, ranama svojih nevinih žrtava i tuđih nasilništava? Vrijeme arhiviranja i horvanja po sviježim i onim manje sviježim ranama, vrijeme dokazivanja vlastite i tuđe krvoločnosti, vrijeme bavljenja svojom civilizacijskom sramotom. Sve za pare donatora koji su samo pokušavali da “nas” dohavizaju, pri čemu su iz nekog njima poznatog razloga prestali da “nas” slušaju i uvažavaju.

Jedino  ljudi koji su mi suvremenici, a dijelimo više manje i slične paralele i meridijane, jezik i tu vijekovnu sramotu, su sposobni da mrze ovakvim intenzitetom i to ceo svoj život. Razlozi ne samo da nisu bitni, nema njih smisla ni dokazivati ni pokušati analizirati, šta da kažem, vidim stotine pokušaja da se zauzme nekakav bolesni tron žrtve, da se odozgo sa trona žrtve obrati svijetu, da se na glavu stavi lovorov vijenac i da se kaže, nije važno šta, bitno je da se izdiglo iznad svijeta, bitno je biti moralni pob(i)jednik ili pob(i)jednica.

Dugo se prošlo nesvršeno vrijeme izživljava na sadašnjim neizživljenim vremenom tako da se za buduće, krajnje predpostavljivo vrijeme, nema šta napisati a da se ne osvrne na prošlo tadašnje ili ovo današnje koje je koncentrirano u prošlom. Kao što je Brecht konstatovao – kad su izmislili radio – da je to šansa da svako svakom kaže sve samo što kad se malo bolje razmisli, nema se kome šta reći, ipak, kad se nema šta reći onda se zarovi u arhivu i ljudski se sukobi sa problemom recimo interpunkcije ili sa ideološkom formom ili sa formom forme. Sukobiti se može sa svim i svačim, sa semantikom, sa semiotikom, sa gramatikom, sa etikom. Samo, mene taj sukob sa prošlošću i dever sa nepromijenjivim unutar iste nekako podsjeća na auto-šut u vlastita jaja (mada se čini fizički nemogućim).

Kao kad stariji brat kaže mlađem bratu da se sam kazni ili kao kad ti jak dušmanin finansira tavorenje po vlastitom identitetu i sugerira ti pri tome da obratiš pažnju na civilizacijske vrednote i sa aspekta istih sagledaš svoje vlastite pretke. Da vidiš svu sramotu vlastitog duhovnog habitusa, da doživiš sam sebe kao ultimativni smrad. Sve za tvoje dobro, sve da ti slučajno nebi palo na pamet da nekom drugom nekad – u nikad odpočetoj sadašnjosti – nabiješ na nos ono što te je kroz istu tu prošlost dovodilo u okolnosti da kolješ i siluješ i eksploatišeš prvog ili prvu do sebe, uostalom priča se dešava u prošlom vremenu, ono se tebe konkretno danas nema šta ticati.

Baš kao što se današnje Evrope ne dotiče to što su njeni “zbratimljeni” narodi u prošlosti činili po svijetu šireći ideju slobode i čovječnosti. O majčici Rusiji i ujaku Samu da ne govorim. Sve će to o mila moja pokriti globalizacija, liberalizacija i kapital. O tome se već sad jako malo zna, na drugoj strani, o balkanskim divljaštvima se zna sve u dokument. Zapravo besmisao balkanske prošlosti i sva divljaštva besmislenika su do te mjere izverzirana da bi se najobičnijom relativizacijom vrlo lako moglo doći, možda i do historijske istine. Istorijske spoznaje o tome da bi možda svijetu bilo bolje da balkanskih besmislenika divljačko-barbarske provenijencije i nema.

Ali neka njih, sami će se oni počistiti, sami će na sebe potrošiti naoružanje koje su sami sebi pravili odvajajući od hljeba svoje djece, odvajajući od obrazovanja, od razvoja nauke, od umjetnosti, od zdravstva… Sami će oni sebe na savjesti nositi, sami sebe u najgorim noćnim morama sanjati, sami će se po svim mogućim razlikama podijeliti i na kraju, sami će o svojim sramotama za male pare na simpozijima svjedočiti. Sami. Sve sami samcati. Dok ne pocrkaju u mržnji. Treba samo pustiti da prate mrkve i štapove da slučajno nebi zalutali u sadašnjost.   U dug, u načine otplate istog. Još je rano, kamate još nisu udvostručile glavnicu, potpisnici su još živi, neka toga još. Kad dođe generacija onih koji niti su luk jeli, niti će ga mirisati, ali će ga definitivno platiti. Ne ostavljajte ni pod razno samo jednu mrkvu i jedan štap, gledajte da su u igri najmanje tri.

Nakon toliko godina i zlom multipliciranih vijekova iz kojih se u rezultatu samo ekstraktira činjeničnost žrtveništva, moralnog pobjedništva, osvete i naravno rustikalnih govora sa lovorovim vijencima na glavama, ostaje neizživljena sadašnjost inspirisana morom o prošlosti. Ali, zakoni medija nalažu da ponavljanje vremenom prestaje da bude primijetljivo, ne može se trauma liječiti proživljavanjem iste kroz medije, zapravo ponavljanje postaje suvišno a vremenom ono što je suvišno prestaje da komunicira. Na kraju ono što je trauma postane normalno. Kad balkansko besmisleništvo ogrezlo u povjesnim činjenicama tiltuje kao fliper, u komunikaciju će morati da uđe nešto. Šta? Ljubav? Pa ljubav i suživot bi bili finalni udarac, odlazak u bijelu buku. Kad nekog siluješ pedeset godina i onda mu pokažeš ljubav. Ostane sadašnjost. Muk. Tišina je opasna, na ovim meridijanima, tišina je krajnje opasna i psihotična, množi misli koje nemaju sa kime da se dijele.

Jedino u nekakvoj meditaciji, koju stvarno nemam potrebu niti da pokazujem niti da je dijelim i sa kim, osjetim prisustvo nečeg lijepog, blagog, nježnog. Osjetim odsustvo svih faktora kroćenja, svih dužnika koji pod svoje skute i u svoje torove uvlače očajnike – koje prije svega očajnim učine – da bi nakon svega likovali i zauzimali tron ultimativnih mudraca koji doživotno ostaju u pravu bez ikakve potrebe da stanu iza svojih privilegija.

Ljubav mi se čini kao interesantna opcija. Ljubav stvara, ona je fundamentalnija od mržnje, zapravo bez ljubavi nebi bilo ni mržnje, nebi bilo ničeg, bila bi tišina, opasna tišina, tišina prepuna sumnje i glasova prošlosti i mudraca sa lovorovim vijencima, prepuna jeke žrtveništva kojem je ostalo još samo malo daha prije nego se uguši u svojoj kakofoniji.

Da li je nula paran ili neparan broj?

0

Hajde eto barem su pokrenute neke mjere da se smanji emisija štetnih čestica u ono što je ljudima za egzistenciju najneophodnije, zrak. Ali zašto se krenulo od neparnog broja?

Privilegovana i ujedno uglavnom u kredite uvaljena klasa populacije 🙂 zagađivača negoduje i buni se. Teško je shvatiti, ljudi koji se nisu uvalili u kredit ili nisu svoj obraz žrtvovali za kreditnu solventnost zapravo nemaju pravo ni na egzistenciju kao ni na ono što joj je za istu nasušno. Lauferi nemaju auta, para, kuće, stana, na pozicijama jarana, lauferi šetaju i troše zrak. Logika je to apsolutnog odsustva socijalne svijesti – do autizma individualiziranog – bezobrazništva.

Smog od kojeg se ne može bitisati učinio je vidljivim ono što nije vidljivo bez njega. Bolest nije smog, nije ni sagorijevanje štetnih materija, niti je to reljef, kotlina, bolest je normalnost principa samouništenja bez obzira na svijest o istom. Za smog nije odgovoran ni kriv ministar. Bez obzira na kašalj, bez obzira na očitanja o kvalitetu zraka, bez obzira na sve, kapetan jednostavno nije u stanju da naredi moru kako da se ponaša. Ministar smanjuje grijanje ali održava cijenu istog. Totalno normalno. To nikome ne smeta.

Čestice ostaju u atmosferi i lebde tvoreći sivkasto-plavičasto-smeđu boju, kroz nju sunce prelama svijetlost kojom boji okolinu, drveće, zgrade, automobile, ljude, životinje…

Kroz otvore na koži ljudi i životinja, čestice ulaze u organizam i tu se nastanjuju, tu ostaju i čekaju priliku da se integriraju a onda zavladaju. Čestice ulaze i kroz respiratorne organe i direktno preko pluća gledaju da se integriraju u krvotok a kroz krvotok tko zna u šta, između ostalog i u genetiku.

Mučnina neka, glavobolja, neka opća nesigurnost i malaksalost, depresija i nekakva ranjivost, pad imuniteta, kašalj. Virusi su također tu, među česticama, žive i rade, upadaju u sistem, na isti način kao i čestice, sistem grca. Čekaonice u ambulantama pune se očajnicima, nervoza je na nivou. Administriranje bolesti ne samo da je zahtjevan posao za koji je neophodan visok stepen informatičke discipline za koju fali edukacija, nego je bolest živa kao i njen nosioc i ima tendenciju mijenjanja, mutacije i prilagođavanja novonastalim okolnostima. Vrlo često voli da zavlada situacijom u kojoj se njen nosioc nalazi a kad je bolest normalnost onda…

Bez automobila jednostavno više nije moguće egzistirati, bez gužve i raskrsnica, nervoze, psovki, psihotičnih pogleda, zvjerljanja uokolo u potrazi za parkingom, jednostavno nije moguće egzistirati. Bez konzumerističkog kurčenja je egzistencija besmislena. Bezobrazništvo vjeruje jedino u kurčenje “uspješnog” modela i marketinške ikone, logotipa, simbola…

Vazda je u gradu bilo smoga, vazda su ljudi ovdje prerano umirali na „Podhrastovima“, vazda je bilo normalno pušiti hodajući uzbrdo, vazda je smog bio prisutan u atmosferi, on jednostavno zimi nema kud i mora da ostaje u kotlini i gomila se, baš kao i buka, jer i to što se čuje je zagađenje ali o njemu šupačka generacija koja poput hemoroida visi nad glavama – u kreditima ogrezle – populacije ionako pojma nema, tako da kad “oni” nemaju nekog “svog” ko će od nekog javnog problema da hajruje neke pare od stranaca, onda to nije ni problem. Ali, nećemo sad o buci, ima i bitnijih stvari, hroničnijih problema, to sa bukom ćemo tek kad se pojavi stranački obojen ekspert za javnu buku. Babin sin. Zvijezda koja samo što nije oženila atraktivnu glumicu, voditeljicu programa… Neko ko će moru reći kako da se talasa 🙂  .

Stotinama godina se čestice integriraju u krv stare gradske raje. Dok ispisuju stihove gledajući sa prozora svoje sobe svijetla svoga grada. Sad bi trebalo početi manje zagađivati zrak. Ne znam zašto, možda zato što na novogodišnji koncert stiže raja sa strane. Možda zato što se za Božić hoće politički uvrijediti katolike? Čestice su spremne, akumuliraju se ovdje stotinama godina, u kotlini su autohtonije od najstarije gradske familije, autohtonije su i od samog pojma „čestica“.

Čestice se slažu i sad će se slagati samo u matematičkom algoritmu parnog i neparnog broja, slagati će se i ostajati u kotlini čekajući da ih udahne nemiran čovjek koji pokušava da se – duboko udahnuvši „zrak“ – smiri i iz dijafragme izbaci nemir. Udahni smog i izdahni nemir. Udahni čestice i izdahni svijest o istim.

Sunce danima ne prolazi u grad, vlaga se akumulira i stvara maglu, čestice su se razbaškarile a zima im ne može ništa. U ponoć, kad grad bude osvijetljen najmodernijom rasvijetom, a autohtone čestice u svoje okruženje prime i miris baruta, petardi i prskalica, hladnoća i vlažnost zraka biti će ključna za ambijent neke vrste saune. Vlaga vlastitog, privatnog, individualnog daha umivati će lica i toplotom otvarati pore na koži, a čestice će nadirati uz muziku sa najbolje opreme za zvuk. Unaprijed se izvinjavamo zbog mikrofonije. O buci ćemo nekad drugo. Perfekcija. Element okoline. Petarderi u akustici kotline i arhitekture kapital-liberalizma, znam ja, zajebana je perfekcija. Zajebano je kad hoćeš stvoriti merak a da se pri tome niko ne otruje. Kad hoćeš ugoditi moru, a more ko more, nemirno i plavo kao tananannanananana…

Jednog dana, kad prestane kurčenje, možda fina gradska raja i prodiše.

Priroda: …dok si pod mojim krovom…

kalemegdan_bre

photo by author

Možda je najbolje da se te samozvane i na jadu i čemeru drugih i drugačijih utemeljene “tvorevine” priznate samo od strane vlastitih političkih kolonizatora, u vlastitim čemerima i samoći i uguše. Bez mogućnosti da kažu kako im je za jad i čemer neko drugi kriv. Tako nestaju male porodice kad ih razbiješ na sastavne djelove i učiniš da vjeruju više tebi nego sebi.

Neka vrsta živog blata, vlastitog i nacionalno ograđenog, blata koje proždire kako samo sebe, tako i sve što mu se približi i hoće biti njime, te na poslijetku zapravo i postane ono. Lagano, dok situacija,

u kratkim intervalima,

tjeskobe valima,

postaje jasna,

nagovještaj daje

da autohtona je,

neizbježna i samogenerirana,

da  individualna je

i u potpunosti  vlasniku iste pripada,

rješenja postaju jasna, nadolaze kao sjećanja, snovi, nekakva pamćenja, nekakva kajanja, misao provejava, šta se sve moglo izbjeći, koliko se samo ljudi moglo spasiti: gorčina, mučnina, povračanje, slabost, malaksalost, tjeskoba, gorčina, mučnina, povračanje, slabost, malaksalost, tjeskoba, samoća i nekakav osjećaj da se tamo negdje u kozmetički uređenoj realnosti televizora dešava logika i život i pozitiiiiiva. Osjećaj je sličan onom koji su osjećali Židovi/kinje, partizani/ke, pederi/ke, lezbejke/i i izdajnici koje su npr. u Beogradu u vrijeme drugog svijetskog sranja vodili na vješanje na jedan prigradski proplanak sa kojeg su mogli gledati kako dok njih vode na pogubljenje, ostatak svijeta mirno šeta i liže svoj sladoled.

Naravno da je nacionalizam mjesto za bijeg tinejdžera u svoju sobu, u „sigurnost“, tamo gdje je sve onako kako tinejdžer misli da treba biti, u intimi, sakriven i pokriven svim svojim sramotama, i zna se, nema tu šta ko da kuca na vrata, da otvara, da ulazi.

E sad, vremenom soba postaje mala, valjda zato što priroda čini da tinejdžer raste, s vremena na vrijeme čuje se glas ovog ili onog iz druge sobe, „pa dobro misli li tinejdžer izići iz svog nacionalizma“ pa pogledaj svu ostalu djecu, postali su banalni sa svojom pobunom protivu ustaljenog i uštogljenog.

Skromni su pomaci tinejdžera naših balkanskih svagdašnjih, sobe su postale premale, nadrasli su i svoje roditelje. Među njima i njihovim sigurnim mjestima nema nikakvog odnosa, baš autistično, zbijaju ih njihovi zidovi, zidovi njihovih vlastitih soba, nemaju kud, vrte se i namještaju, pravdaju se sami sebi da su u pravu, argumentacija je infantilna, zvuči kao argumentacija umjetnika da su galerije krive što oni ne stvaraju ništa novo.

Tjeskoba koju je stvorila priroda stvari, kao i u nekom živom blatu, pritišće vremenom, a u glavama tinejdžera, pogled na – od nacionalnog ponosa oslobođene – ljude koji se šetaju po npr. Kalemegdanu bre i bezbrižno ližu svoj sladoled ili usne svoje drage ili dragog, kako ko jel’.

E sad nema nazad, nema ni načina da se stvar relativizira i okrena u pravcu suživota ili pomirenja sa braćom, sestrama, rođacima, roditeljima i svim drugim i drugačijim, nemaju smisla ni pozivi na turističke posjete u sobu. Nema vala smisla ni kurčenje sa znamenitostima i dostignućima prošlosti i evidentnih tragova kozmopolitskih težnji.

Sve skupa zvuči otrcano, mislim, šta? Da sad uzvikujemo svi: Nacionalisti svih zemalja ujedinite se! Odgovor iz mase raspamećenih naroda i narodnosti bi mogao glasiti: ok, a za koji kurac?

Odgovor na ovo pitanje može se možda – ako vam se ne gadi – pronaći u tekstu ZAVNOBiH-a, kad se tekst čita sa razumjevanjem današnje vremenske distance – jer problem ZAVNOBIH-a je godina proizvodnje a ne datum –  ono što nedvosmisleno piše između redova, zvuči kao rodoslov svih psovki upućen “tinejdžeru” koji danas traži odgovor na gore pomenuto pitanje.

Najgore je što je Bosna i Hercegovina neka vrsta dnevne sobe ili trpezarije koja nikako da pripadne nekom, nekako dnevna soba nije nasušna potreba, tu je da bi se obitelj susretala i družila, a socijalizacija ‘nako, kod – do autizma individualiziranih nacionalista – nema smisla i protivna je načelu bitisanja sobom. Dnevna soba nije nasušna, kao kuhinja, ili još nasušnija, kao toalet.

Tinejdžeri su bjesomučnim, krvoločnim, krkansko-monstumskim i krajnje divljačkim kršenjem dnevnog boravka svim raspoloživim sredstvima odbranili svoje sobe, čak su dobili i mogućnosti da bacaju smeće u dnevni boravak i trpezariju, tako je dnevni boravak postao smetljarnik, blizu ali ipak izvan nadležnosti, s vremena na vrijeme se desi da se odloži kakav biološki, radio aktivni otpad, s vremena na vrijeme poturi se i kakav diplomatsko-politički marifetluk, zametne se nekakva napetost, čisto radi međusobnog potkusurivanja, diplomatskog zgražanja i osude javnog mnjenja, ali evidentno je da je prisutna potreba za širenjem „sigurnih“ soba tinejdžera u pravcu skršenog dnevnog boravka. Radi se o prirodi stvari i najnormalnijem prirodnom rastu.

Oko kuhinje i toaleta se možda može i doći dogovorom i pregovorima, uz buket cvijeća na liniji razgraničenja i pojačane mjere sigurnosti, uz jasne političke ustupke i dokazivanje – nacional radikaliziranom svijetu a nikad sebi –  civiliziranosti, nacionaleuropejstva i nacionalkozmopolitizma tinejdžera koji rastu, mašallah.

Trebaju samo još skontati kako izaći iz svoje sobe, a vrata su tako mala, čuje se kako svaki pokret tijela proizvodi škripu armature betonskih zidova, baš kao kad u živom blatu pokušaš da napraviš neki pokret da se izvučeš a ono te samo još dublje uvuće u sebe, u svoj identitet, u svoj nacionalizam, u svoju sigurnost, i onda ide već uhodan slijed: slabost, malaksalost, tjeskoba, gorčina, mučnina, povračanje, slabost, malaksalost, tjeskoba, samoća i nekakav osjećaj da se tamo negdje u kozmetički uređenoj realnosti televizora dešava logika i život i pozitiiiiiva.

Sreća pa živo blato nisu u potpunosti vlastita govna, a i da jesu, rijetki su tinejdžeri koji hoće priznati da im njihova vlastita govna smrde, ima ih, ali kažem, među nacionalistima je teško naći samokritične realiste, svi oni vjeruju da seru džulbe šećer. Na koncu svih konaca, smrad i gušenje “zgrade” u vlastitoj kanalizaciji neće prestati sve dok dnevni boravak ne bude uređen ko’ picino oko. A jasno je valjda čiji je to zadatak 🙂

Društvo sociopata

DSC_0085 (2)

photo by author

Ako želiš da uništiš poštenog čovjeka, pokreni “svijet” da o njemu govori, i to samo istinu. Istina devastira. Neka “svijet” i njegovi dušebrižnici uđu u svaku poru privatnosti i intime i neka istu trgaju što oštrije mogu, neka se naslađuju i neka ono što je banalno i svakodnevno estetiziraju niskim i podmuklim konotiranjima, metaforama i naravno upadicama koje svode čovjeka na objekt javne observacije. Detaljno, precizno, redovno i kao što stih Edina Osmića kaže, neka „…svi ti ljudi tebe gledaju, svaki potez budno čekaju …“.

Vremenom, krunjenje intime, čovjeka utjeruje u njega samog, tako, dok pošten čovjek gleda da intimu čuva za sebe i za bližnje, “svijet” ulazi u intimu i ruje po njoj poput vepra ostavljajući na sistemu vrednota u koje čovjek vjeruje i sa kojim se identificira, žive rane.

Vrijeme, podsmijeh i uvrede koje se čuju kao distorzirani odjeci čine da duhovnost, koja je urođena svakom po na osob, počinje da mijenja agregatno stanje i postaje kamen. Tako se rađa novi sociopata. Niski udarci koji dolaze iz ne tako isturenih komandnih mjesta, bole. Sve to traje, dok bol ne ostane kao stanje svijesti kojem vrijeme i nešto meni još neobjašnjivo, ne donese tačku totalnog mira (lično sam osjetio taj momenat, nije trajao više od dvije tri sekunde, a znam i neke druge ljude sa sličnim iskustvima).

Poštenog čovjeka izloženog nakaradi isprva će početi ostavljati njegovi neprijatelji, potom kvazi prijatelji, dok na poslijetku ne počnu odlaziti i prijatelji koji suosjećaju ali ne podnose nemoć da pomognu. “Svijet” je sila. Na kraju, kad zlo itself protutnja kroz čovjekovu suštinu, on ostane sam. Tad javne observacije prelaze u javno sažaljevanje i dušebrižništvo pri čemu je sažalitelj/ica i dalje prisutan/prisutna u formi distorzirane jeke, i ima toliko razumjevanja da publika prosto počinje da se identificira sa njim/njom. Tako jedan bijesan pas zasjeni svu dobrotu koje je jedna životinjska vrsta dostojna. Neko će nekad i mene da doživljava kao bijesnog psa. Jednog dana.

Čovjek usamljen i izolovan – u državi od milja nazvanoj korumpiranom i u nepotizmu odkiseljenoj, jednom riječju na vezama i štelama zasnovanoj – ima idealno okruženje da bude tvorac, autor, samostalni generator kako fikcije – koja se danas jako dobro prodaje ako imaš vezu – tako i ralnosti – koja se danas prodaje podjednako dobro kao i fikcija ako imaš vezu i ako je ono što stvaraš korisno za nomenklaturu – dok svo to vrijeme, njegov katil u svom tom stvaranju, znalački čita i uzima ono što mu odgovara, prodaje to kao svoje i  dok živi u okruženju rahatluka, imanja i blagostanja, naprosto fascinira svojom inventivnošću, susretljivošću, osjećajnošću i smislom za solidarnost sa fukarom. Naravno sve pod izlikom individualističke spike, da je sve što stvori plod njegove egocentrizirane i do autizma genijalizirane jedinstvene ličnosti iznikle naravno iz njega samog.

Ne, nema tu, svemira, nema drugih ljudi, uglova, mišljenja, nema misterija, nema ni okolnosti, nema ničeg vanjskog. Kod individualista je sve u njima, sve je njihovo i jedino kad sve bude naplačeno, svijet će biti ekonomski opravdan.

Čovjek, sam samcat, kao laptop bez mrežne karte, bez satelitskog prijemnika/predajnika. Romantičar, čovjek kojem je osnovno pravo na socijalnu vezu voljom sile uskraćeno samo zbog toga što sterilni svijet administracije unije sociopata, kojoj više ni ime ne treba, još uvijek nije ustavno regulirao prijatelja, kao kategoriju društvene konstrukcije.

Pravno gledano prijateljstvo i drugarstvo ne čine društvo. Društvo čine usamljeni revnosnici i usamljene revnosnice, politikom okrenuti jedni protiv drugih a prirodom upućeni jedni na druge. U međusobnoj zavadi i mržnji, tiho čeznu za fikcijom eksploatisanom u formi dobro producirane serije ili ljubavnog filma sa sretnim završetkom.

Sve izvan – do autizma – individualizirane usamljenosti, je korupcija, a sve familijarno je nepotizam. U tom pravnom okviru živi čovjek čiji jad je jezgro javnog vica i zajebancije, sve dok mu ne pomogne onaj ko je i kumovao njegovoj mizeriji. E, sad treba prići psihički nestabilnom vuku i ponuditi mu spasa ruku 🙂 . Naravno ima i izuzetaka, čovjek od kako postoji preživljava zato što se prilagođava, na drugoj, meni dražoj strani, čovjek vlada, jer odbija da se prilagođava. Jedno je sigurno, nedala priroda, da psihički nestabilan vuk, u životu, nekom za nešto zatreba.

Na vrhu svih socijalnih ljestvica su usamljeni sociopati i izopćenici koje možda jedino njihova plaćena okolina uzima zdravo za gotovo, sve ostalo je vic, javna zajebancija, marketing i ucjene. Nikom šefovi društava nisu u stanju demokratski da narede ništa. Naravno, tu su poluge sistema koje su u stanju da zanemare sve i jednu nepravdu koju tvore svojim neznanjem. Tu su i demokratski instrumenti koji služe da čovjeka sa početka priče kad treba izoluju i unište istinom, pravom svijeta da zna, ciničnim komentarima, ironičnim konstrukcijama, drugarskim podjebavanjem, indirektnim ponižavanjem, drkanjem uma i sociopatskim kroćenjem bitisanja čovjekom, sve dok šutka ne postane normalna.

Šta li je samo niklo u grotlu kotline, kad vidim kakvi vukovi napuštaju svoja prirodna staništa? Šta je proizvelo ovakvu tišinu nakon onoliko godina distorziranih odjeka u kojim je prdež poštenog čovjeka bio nacionalni problem. Čega se cinici iz svojih – ne tako isturenih komandnih mjesta – ovoliko plaše? Na kraju, ‘ko ubi pojam i zašto?

Na pijedastalu je varijabilan ego, sociopata, čovjek sa nevjerovatno puno vremena i samo jednim opterečenjem: kako ne dozvoliti poštenom čovjeku da odživi život vrijedan življenja, okružen familijom, društvom i prijateljima iz kojih proizilazi on sam. Ne. Sociopati i kamarili plačenih skorojevića ne odgovara društvo, svemir, zakoni prirode i okruženje… Sociopata ne živi od velikih konstrukcija, industrije, fabrika i rada, ne, sociopata živi od izolovanih poštenih ljudi čijim životnim tlapnjama maliciozno i iz daljine kumuje.

Naravno da sociopati pare ne znače ništa, pare su tu da bi bile problem drugim ljudima, posrednicima, višoj srednjoj klasi zaglavljenoj u dugovima, nadničarima i fukari, onim koji misle da ima smisla pošteno raditi, od rada živjeti i u udruženju sociopata zvanom država čekati da ultimativni ucjenitelj počne da ih sažaljeva kako bi prikazao sebe kao dobročinitelja, filantropa, dušu od čovjeka, merhametliju našeg dragog. A kontam nešto, šta bi bilo da nije njega?

Jadokratija

koferce

“dze'š?” by author

Kome nama? Očajnicima ogrezlim u individualiziranoj samoživosti i marketinški napuhanom balonu egoizma? Puni praznine jurišamo prema finalnom ishodu priznanja, milovanju glave, prema mikrofoniranoj pozornici sa koje stvar svodimo na tačku nepobitne ironije koju armiramo paradoksom kao neupitnom istinom.

Reflektori su uključeni i peglaju bore i ostale nesavršenosti na licima iza kojih se akumulira beskraj razočarenja. A onda, glas distorziran tremom, nesvarenim zalogajem, piva nikako da napusti želudac, sve je u nekakvom maglovenju zgombano u trenutak tišine, trenutak u kojem „mi“ gore definirani, poklanjamo pažnju samoživosti i marketinški napuhanom balonu egoizma očajnika ili očajnice ogrezlog ili ogrezle u individualiziranom pravu na samoživost i bitisanje odabranim od strane onih kojima je dato da proberu i to biranje još naplate, masno.

Najbolje je čutati i raditi, zamisliti koncept toliko dalek i nezamisliv skorojevištvu današnjice. Prepasti se sam vlastitih misli i provesti godinu, dvije, tri, koliko treba u pokušaju da se iz vlastitih misli pobjegne. Sredstva su raznolika, nekad je to bila privilegija umjetnika ili umjetnica, absinth, opijum, konkretne stvari, seks sa ovom ili onom, življenje u polju socijalne neodgovornosti i konzumiranje svega što srce poželi.

Ali skorojevištvo raste nezaustavljivom brzinom. Na vrhovima marketinški ustrojenih legija vazda jedni te isti paraziti očajnicima ogrezlim u individualiziranoj samoživosti prodaju jednu te istu stvar. Sve u fazonu: „vidi mene kako ne radim ništa za pare dok ti ne radiš ništa i nemaš para“, iz čega samo jedna poruka proizilazi, mislim, nema koja druga. Parazit na čelu marketinške piramide ima veću svrhu nego onaj trudbenik ili trudbenica koji pokušavaju da pobjegnu od vlastitih spoznaja potaknutih okruženjem u ekonomiji zasnovanoj na proizvodnji čežnje.

Trebaće godina i godina da se trudbenici i trudbenice smire. MTV više ne može da se gleda koliko je sve skupa napunjeno očajnicima ogrezlim u individualiziranoj samoživosti i marketinški napuhanom balonu egoizma. Jadna ona djeca bogataša, jadne one kćerkice zakucane za ekran najnovijeg samosavitljivog mobilnog kompjutera. Jadan sav onaj svijet koji te iste samosavitljive telefone nije u mogućnosti da kupi i na koncu konca, jadni svi mi koji moramo da gledamo kako su oni jadni dok naplačuju prodaju našeg kolektivnog jada.

Osjećam kako patetika otima prostor za ispravljanje kičmene moždine. Desnica hrani ljevicu i to prema usaglašenim mjerama i parametrima za finansiranje mišljenja. Patetična je argumentacija zgurenih analitičara koji već godinama svode sve svoje observacije i socijalno nedokazive relativizacije političkih javašluka na apsurde.

Rastu nove generacije. Prije petnaestak godina gledao sam starce koji su se jagmili za vlast bez ikakve namjere da iza sebe ostave prtinu, nekakvu logiku, nešto slično konstruktu, nekavu vrstu temelja, nekakav šalung, neku drenažu, nešto na čemu bi danas moglo da nikne nešto, nešto inspirativno, ne. Sve ove godine stvarana je čežnja, argumentovana paradoksima u nadi da će trudbenici i trudbenice znanje i htjenje da spoznaju isključivo besplatnom i golom glupošću, javašlukom, kriminalom, marifetlucima, bešćašću, uzajamnim laganjem, varanjem i mržnjom. Tako se ovdje očitavaju lekcije među generacijama, hiljadu puta sam čuo rečenicu: „najbolja su djeca alkoholičara“ valjda zato što spoznaju sve što trebaju tako što vide vlastite roditelje, starije generacija.

Najbolja je škola, škola u kojoj se konsekvence svih lekcija uče na vlastitoj koži, i najbolje ti se kaže kad ti se sve samo kaže bez da iko i jednu progovori. Ta vrsta škole košta, moneta u kojoj se plača zove se bol. Nakon te škole, ode štitna žljezda, ode želudac, ode vala i pankreas, nekog počnu rano zezati i leđa, prostate, jajnici… Na kraju te škole ostaje prazan stomak i prepuna glava, ostane nervni sistem raspupao kao behar grana i ostane ono nešto u očima. Nekakva bistrina. Oči pune koncepta i mozak koji se vlastitih misli plaši. Mnogo ih padne, mnogi i mnoge odustanu od te škole, okrenu se ništavilu, marketinški napuhanom balonu ekonomije čežnje. Mnogi i mnoge u svemu nađu nekakav, za život, podnošljiv položaj, za njih kažu da su se prodali, oni trpe, glume da se dive zamuckivanju i distorzijama, prenemaganju i beskrajnoj kreativizaciji patetike vlastite nesposobnosti, nezaježljivim finansijerima koji odgovaraju nezaježljivim finansijerima, koji su direktno odgovorni jednom dugom lancu kreativnog parazitstva koje se multiplicira svaki put kad jedan trudbenik ili trudbenica izlane nešto što bi moglo proizvesti kretnju u totalnoj statičnosti nedokučivosti ultimativnog parazita sa ekrana ili panoa koji očima poručuje kako je umoran ili umorna od ničega.

Diktatura relativizatora

dsc_0055-2

Mozaik “Frajko” by author

Kao kad otvoriš vrata životnih mogućnosti – koja se katkad odškrinu – čisto da bi oportunisti vremena mogli da se hvale kako su ih sami teškom mukom odškrinuli, i,  onda, kad ih otvoriš i pogledaš u taj drugi prostor, zapljusne te nemjerljiva količina relativizacije svega mjerljivog, rečenog, nerečenog i promišljenog. Jedna nevjerovatna gomila pitanja, nad svakom činjenicom i neupitnošću se poput šlajma po krajnicima, polijepi po duši i traje sve dok um sam ne shvati da se zajeb'o što je uopće gled'o u te nove prostore, inače rezervirane za oportuniste o kojima uglavnom nema šta da se zna.

Nakon što um ustukne, nakon što mu se vlastita ambicija zgadi, na scenu stupa instant rješenje problema, izmirenje svih relativizacija, mir i ljubav, opuštanje i finalni rezultat. Diktat koji izlazi kao da je uvijek bio tu. Na dohvat ruke. Ultimativan, pravi pravcati diktat, proizašao iz demokratskog gušenja svakog mišljenja i to demokratskim metodom, pitanjima i podpitanjima o pitanjima koja, nakon četvrtog nivoa, naprosto počnu sama od sebe da se postavljaju, da bi sa druge strane ostalo još samo odobravanje i lagano povlačenje u prethodno stanje i nekakav osjećaj nedorečenosti, potrebe da se prihvati vlastitost kao nepodopština i na kraju krajeva glupost. Eto tu se završava debata sa diktatorom koji jedino sebe nikad neće relativizirati. Ima tu nečeg sociopatskog ali ima i nečeg što je za žaljenje, neka vrsta igre zatvorenosti u otvorenosti.

Defragmentacija realnog i valovi relativizacije koji imaju snagu tek na kraju, raznose poput uragana. Dok su u usponu valovi se prazne i prosto nije moguće sakupiti dijelove bilo kakve ideje ili bilo kakvog koncepta. Svaki dio, svaka misao, svaki komad jednostavno nailazi na raspršujuću relativizaciju njegovog bitisanja, i nakon svega ostane praznina i osjećaj nepodopštine, nekakvo neznanje šta je uopće tema razgovora a kamoli šta je ideja ili ambicija ili zamisao.

U tom haosu jedino je tvorac istog jasno određen i siguran u potrebu za diktatom kao rješenjem. Nudi ga prijateljski. S vremena na vrijeme proveje lijepa misaona konstrukcija, postoje s vremena na vrijeme i zanimljive zamisli koje naravno nema ko da provede, ali sigurno je jedno, na kraju, sve se rasprši u jednom lijepom sjećanju.

Eto tako izgleda genije kad mu se da da bira svoje radno mjesto. Kao nekakav vrtlog svega i svačega u diktatu ljepote ničega, bez odgovornosti za smisao, ogrezao u smislu za slobodu, njegovu jedinu. Bore na licu otkrivaju svijest o prevari, težak za shvatiti a ipak lagan u relativizaciji, diktator pokriven krinkama oportunista, relativizator otkriven licima svojih žrtava, pacijenata, učenika, robova i instant snobova.

Nezgodnost nosi kao pravo, kao nekakva sjena, tu je i ta potreba da se bude spremno na neposluh i relativizaciju svakog pravila bez bilo kakvog traga i smisla da se iza pravila vlastitog diktata stane, ne, nema stajanja iza pravila, sve je instant, sve je završeno odmah čim je iz grla izašlo. Ili znaš gdje je izvor ili idi u pičku materinu, tu se završavaju svi kontinuiteti i tu počinju svi diskontinuiteti kontinuiteta. I njih bi bilo dobro relativizirati, s vremena na vrijeme, čisto da se ne zaboravi, gradivo i diktat ničega na čelu relativizacije svega.

Buntovan i umoran od opće samopotvrđenosti, diktator ne vidi prodaju koja mu predstoji, i raduje se blagostanju, i raduje se uspjehu, i raduje se ljepoti i diktatu bez odgovornosti. Bez relativizacije sebe, diktator ubrzava relativizaciju i kao u bob stazi: … nek’ ti je na znanje, sila masi daje ubrzanje, i što je više tema, to je više relativiteta, i što je više relativizacije, to je diktat precizniji, a tamo negdje u preciznosti momentuma u kojem čeka stara dobra raja, valja znati, sebe izbjegavati, u vremenu, prostoru, i naravno, relativizaciji.